Bl. Gracija iz Mula slavi se danas 08.11.
Gracija je bio redovnik augustinac, pustinjak ( lat. Ordo Eremitarum Sancti Augustini, skr.OESA ) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca.
U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođen je 27. studenoga 1438. sin, kome su roditelji Benedikt i Dobre Krilović na krštenju dali ime Pavao. Obitelj blaženog Gracije bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih naših primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima.
More im je davalo ribu pa ako se još našlo nešto maslinova ulja i kruha u kući, ljudi su imali osigurano ono najpotrebnije za život. Zato su u svojim molbenicama često i molili Gospodina: »Da plod zemlji i moru dati udostojiš se, molimo te usliši nas!« Sigurno je tako često molio i mladi ribar Gracija. No molio se da ga u opasnome ribarskome poslu Gospodin očuva jer, kad se ribar nenadano nađe u oluji, itekako osjeća potrebu Božje pomoći i zaštite.
Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječi blaženog Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.
Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život našega sveca.
U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu.
Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem.
Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz samostana Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini.
I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo.
Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo blaženog Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult blaženog Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora , sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.
Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864.godine, gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora.
Papa Leon XIII potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu beatifikacije na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga . Nažalost, nema niti jedne župe u našem narodu posvećene ovom blaženiku.
Danas župom Marije pomoćnice upravljaju braća salvatorijanci ( SDS ) iz Poljske, a crkva svetih Kuzme i Damjana, spomenik kulture nulte kategorije , nažalost još uvijek čeka obnovu od potresa iz 1979 godine.
Blaženi Gracija , moli za nas !