Polemika koja se od kraja 2017. i početka 2018. godine počela voditi u sredstvima javnog priopćavanja, pa i u Skupštini Crne Gore i u Saboru Republike Hrvatske, nije mogla zaobići pažnju Kotorske biskupije koja je izvorni duhovni baštinik ove, danas u biti memorijalne i uz kult Sv. Tripuna vezane, institucije. Povod svemu jest prijedlog da se ista nađe na UNESCO-voj listi kao crnogorsko nematerijalno kulturno dobro. Svjesni smo sadašnjeg povijesnog trenutka u kojemu naslućujemo iz materijala kojega imamo, namjernu nepreciznost u prepoznavanju njene ključne kršćanske katoličke komponente, jasno istaknute kako u Statutu Bokeljske mornarice Kotor u članu 33, tako i u Pravilniku o odori, činovima i nastupima aktivnog sastava Bokeljske mornarice Kotor, osobito u članu 51. Prepoznaje se to i u nekonzultiranju Biskupije u pisanju prijedloga za nominaciju Bokeljske mornarice za UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine, kao i ne traženju potpore za njenu nominaciju. Radi se na neki način i o nama, ali bez nas.

Zato ovo priopćenje započinjemo invokacijom iz najstarijeg sačuvanog Statuta Bokeljske mornarice koji se čuva u našem arhivu: Adsit nobis gratia Spiritus Sancti  – Neka s nama bude milost Duha Svetoga, s željom da nikoga ne uvrijedimo, blago i s poštovanjem iznoseći činjenice koje kao institucija zastupamo.

Čija je Bokeljska mornarica?!

Identitet Bokeljske mornarice karakterizira višeslojnost. U njenoj više nego tisućljetnoj opstojnosti nije moglo biti drugačije. Ako izostavimo stalnu, već od srednjega vijeka prisutnu tradiciju, kao povijesni ali ne primarni i sigurni izvor, Bokeljska mornarica svoje početke vezuje za epigrafski sigurne izvore iz godine 809. ili zavisno od čitanja 805, odnosno za prijenos relikvija Sv. Tripuna iz Carigrada u Kotor. Njen prvi dokumentovani pisani spomen se javlja godine 1353. Tada se spominje kao Pia sodalitas naviculatorum Catharensium – Pobožno udruženje kotorskih pomoraca. Prefiks pia (pobožna) u bitnome određuje njen karakter kao vjerske bratovštine – institucije koja je poznata samo Crkvi na Zapadu. Ta njena duhovna konstanta je prisutna do danas. U središtu te duhovnosti je proslava gradskog zaštitnika Sv. Tripuna, u formi koja se kroz povijest sasvim sigurno mijenjala, ali u svojoj najdubljoj matrici ostajala sačuvana u plesanju Kola Sv. Tripuna ili Kola Bokeljske mornarice, u biskupovom blagoslovu i njegovom ulasku u kolo i izgovaranju Pohvala (Loda) u čast Bogu, Bogorodici i Sv. Tripunu. Bez ovih komponenti Bokeljska mornarica bi ostala samo folklorna udruga koja se ni u čemu ne razlikuje od ostalih folklornih udruga diljem svijeta. Potrebno je naglasiti da Kolo Sv. Tripuna nosi u sebi karakteristike arhaičnog obrednog plesa. To je prvi uočio dr. Urban Raffaelli u brošuri Il ballo di san Trifone (Zadar, 1844.), a potvrdila u svojim istraživanjima u novije vrijeme etnokoreolog Milica Ilijin, stalni suradnik Muzikološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Ona o Kolu Sv. Tripuna piše u Spomeniku, SANU CIII (Beograd, 1953., str. 249).

Dakle, Bokeljska mornarica je dio katoličke kulture. Njen prvi poznati Statut Liber fraternitatis divi Nicolai marinariorum de Catharo koji datira iz 1463. godine, stavlja je pod zaštitu Sv. Nikole sa željom da ime Boga Svemogućega uvijek bude slavljeno. Slavljeno i obrednim plesom, koji predstavlja gestovnu simboliku i neverbalnu komunikaciju s Bogom i svecem zaštitnikom. Kolo karakteriziraju i slike – figure koje ga vezuju uz more i oluje na njemu. Ono je svojevrsna priča o dolasku relikvija Sv. Tripuna koja se ponavlja iz godine u godinu, a protagonisti te priče su mornari, danas ne obvezno i u strukovnom smislu.

Na upit koji se ovih dana, s pravom, u brojnim sredstvima javnog priopćavanja može čuti čija je Bokeljska mornarica, odgovaramo: Bokeljska mornarica je dio katoličke tradicije koju u Boki predstavlja Kotorska biskupija. Ona je duhovno dobro koje kroz povijest nitko i nikada nije pokušao negirati osim ateističke ideologije od 1947. do 1989. godine. Istina, kroz povijest ona je bila povremeno zabranjivana i ukidana od strane raznih država, ali nikada radi povezanosti s kultom i proslavom Sv. Tripuna, kao što su to učinili komunisti 1947. godine odvajajući je od Crkve i tako pretvarajući je u folklornu udrugu. Imajući to u vidu, tadašnji admiral Rudolf Gjunio pečat Mornarice daje na čuvanje Kotorskoj biskupiji i više nikada ne oblači admiralsku uniformu. Nije htio biti, bez obzira koliko ga je članova mornarice podržalo u tom trenutku, a podržao ga je samo ađutant Mirko Homen, dio institucije koja gubi svoju osnovnu svrhu. Pečat je sačuvan do danas, kao svjedočanstvo o vremenu za koje nismo sigurni da je ostalo samo dio prošlosti.

Razjasnili smo vjerski karakter mornarice. Za razumijevanje etničkog identiteta njenih članova potrebno je poznavanje uzroka i posljedica revolucionarne 1848. godine u Europi i buđenja moderne nacionalne svijesti.

U Boki se ona prvo javlja među pravoslavnim žiteljima koji se identificiraju sa Srbima, a podstiču je Vuk Karadžić i njegovi suradnici na ovim prostorima. Pa tako, 1860. godine oni najprije napuštaju Bokeljsku mornaricu (njih oko 40) i formiraju Srpsku gardu. U to vrijeme, Bokeljska mornarica je brojila 300 članova. U proslavi Tripundana, u narodnim nošnjama sudjelovalo je oko 150 članova (Jar. Parall, Bokeljska mornarica i Tripundan, Kotor, 1899., str. 27). On navodi da su članovi Bokeljske mornarice bili iz sljedećih mjesta: Kotor, Špiljari, Škaljari, Dobrota, Muo, Prčanj, Stoliv, Lastva, Tivat i Krašići. Perast je imao svoj neovisni odred. Gore navedena mjesta su bila većinski katolička što se vidi iz popisa od 17. VII. 1850. godine. Upravo je to bilo vrijeme nacionalne diferencijacije, te se katolici većinski izjašnjavaju kao Hrvati. A svi zajedno 1848. za ujedinjenje Dalmacije i Boke Kotorske s Hrvatskom što biva potvrđeno 12. VI. 1848. velikom skupštinom na Prčanju a osnaženo dolaskom i sjajnim dočekom hrvatskog bana Josipa Jelačića 1849. godine u Boku (Anton Milošević, Boka i ustavni pokret, Narodni list, Zadar, 1912., str. 69).

Statistika vjerske pripadnosti ovih mjesta iz 1850. godine glasi:

Mjesto:                                  Katolika:                    Pravoslavnih:

Kotor s Špiljarima                 1430                           1171                          (vojnika 1050)

Škaljari                                   489                             13

Dobrota                                 1196                           0

Muo                                       498                             65

Prčanj                                     1080                           123

Gornji Stoliv                          284                             0

Donji Stoliv                           358                             65

Lastva                                     838                             23

Tivat                                       718                             30

Krašići                                    197                             0

Perast                                     659                             173

U dnevnom listu „Pobjeda“ od 25. XII. 2017. godine, Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice pišu da je Boka krajem XVII. stoljeća obuhvaćala prostor od Sutomora do Sutorine, te da su katolici činili trećinu stanovništva. Što se tiče Bokeljske mornarice ovaj podatak ne predstavlja nikakav pokazatelj jer iznesena statistika potvrđuje da se članstvo Bokeljske mornarice regrutiralo iz većinski katoličkih mjesta.

Upravo zbog izlaska pravoslavnih iz Mornarice 1860. godine, koji je uslijedio zbog neprihvaćanja sudjelovanja Bokeljske mornarice u proslavi Trojičinog dana u Kotoru, kapetan Pavao Kamenarović 1866. godine piše pjesmu Dan odvjetnika Kotorskog i poziva pravoslavne da se vrate u Mornaricu ovim riječima: …svi zajedno, svi u kolo, rukama ruke pružimo, potvrdimo svim okolo da bratsku slogu vriježimo. Srpska garda nikada nije plesala Kolo Sv. Tripuna jer ga nije smatrala svojim. Hrvati Bokelji nisu nikada promijenili naziv Bokeljske mornarice u Hrvatska mornarica, nego su i dalje ostali otvoreni za sve druge koji žele prihvatiti Statut Bokeljske mornarice i tradicionalne vrijednosti koje ona baštini. U sklopu ovih dešavanja je i izgovaranje Loda od 1871. godine na hrvatskom jeziku, a ne kao do tada na talijanskom (Prof. G. Zarbarini, La festa di San Trifone, Spalato, 1888., str. 34). Prisutnost hrvatskog jezika u Boki u arhivskim izvorima i historiografiji može se pratiti od XV. stoljeća. Mi iznosimo samo jedan primjer. Godine 1740. nailazimo na Antuna Paskvalija, pripadnika kotorskog plemstva koji se ćirilicom, jednim od tri hrvatska pisma, potpisuje kao istomačitelj od jezika harvatskoga (IAK, UP LXI, 1144). Godine 1878. pjevačko društvo Jedinstvo u Kotoru dobiva prefiks srpsko, a deset godina kasnije počinje u Boki osnivanje kulturnih društava s hrvatskim prefiksom.

Nakon ovoga izlaganja dužni smo još jedan odgovor na upit čija je Bokeljska mornarica. U najvećoj mjeri, od godine 1860. Bokeljsku mornaricu su sačuvali i baštinili kao nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe, pripadnici Katoličke crkve i Hrvatskoga naroda, ne umanjujući značaj i doprinos svih ostalih koji su se u nju ugradili i s njom identificirali. Ona zasigurno danas jeste nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe Crne Gore, ali ne i crnogorsko nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe. Tu razliku pravi i sama gramatika. Bene docet qui bene distinguit – dobro uči, tko dobro razlikuje. Time se ne osiromašuje već obogaćuje kulturna baština u Crnoj Gori. U suprotnome, sintagme poput multikulturalnost, multikonfesionalnost i multietničnost gube svoj smisao i nemaju uporište, jer ako je sve crnogorsko čemu se pozivati na njih. One onda predstavljaju samo predmet političke igre, za prikrivanje drugih ciljeva.

Nastojali smo biti kratki, ne želeći u ovom slučaju duga i jednoobrazna historijska izlaganja. Zaključujemo: Bokeljska mornarica danas pripada onima koji njen Statut prihvaćaju, onima koji je cijene i poštuju, onima koji se s njom žele upoznati, onima koji Kolo Sv. Tripuna osjećaju kao dio duhovnog identiteta, onima koji žele bratsku slogu vriježiti (širiti), koji žele Boga, Bogorodicu i Svetoga Tripuna častiti (Lode). Kada bi takvih bilo više, u Kotoru i Boki ne bi bilo pjace ni trga koji bi nas sve mogao primiti i zagrliti. Svjedoci smo –   nije tako.

Kotor, na Lode, 2018.                                                                     Biskupski Ordinarijat Kotor