Polemika koja se od kraja 2017. i početka 2018. godine počela voditi u sredstvima javnog priopćavanja, pa i u Skupštini Crne Gore i u Saboru Republike Hrvatske, nije mogla zaobići pažnju Kotorske biskupije koja je izvorni duhovni baštinik ove, danas u biti memorijalne i uz kult Sv. Tripuna vezane, institucije. Povod svemu jest prijedlog da se ista nađe na UNESCO-voj listi kao crnogorsko nematerijalno kulturno dobro. Svjesni smo sadašnjeg povijesnog trenutka u kojemu naslućujemo iz materijala kojega imamo, namjernu nepreciznost u prepoznavanju njene ključne kršćanske katoličke komponente, jasno istaknute kako u Statutu Bokeljske mornarice Kotor u članu 33, tako i u Pravilniku o odori, činovima i nastupima aktivnog sastava Bokeljske mornarice Kotor, osobito u članu 51. Prepoznaje se to i u nekonzultiranju Biskupije u pisanju prijedloga za nominaciju Bokeljske mornarice za UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine, kao i ne traženju potpore za njenu nominaciju. Radi se na neki način i o nama, ali bez nas.

Zato ovo priopćenje započinjemo invokacijom iz najstarijeg sačuvanog Statuta Bokeljske mornarice koji se čuva u našem arhivu: Adsit nobis gratia Spiritus Sancti  – Neka s nama bude milost Duha Svetoga, s željom da nikoga ne uvrijedimo, blago i s poštovanjem iznoseći činjenice koje kao institucija zastupamo.

Čija je Bokeljska mornarica?!

Identitet Bokeljske mornarice karakterizira višeslojnost. U njenoj više nego tisućljetnoj opstojnosti nije moglo biti drugačije. Ako izostavimo stalnu, već od srednjega vijeka prisutnu tradiciju, kao povijesni ali ne primarni i sigurni izvor, Bokeljska mornarica svoje početke vezuje za epigrafski sigurne izvore iz godine 809. ili zavisno od čitanja 805, odnosno za prijenos relikvija Sv. Tripuna iz Carigrada u Kotor. Njen prvi dokumentovani pisani spomen se javlja godine 1353. Tada se spominje kao Pia sodalitas naviculatorum Catharensium – Pobožno udruženje kotorskih pomoraca. Prefiks pia (pobožna) u bitnome određuje njen karakter kao vjerske bratovštine – institucije koja je poznata samo Crkvi na Zapadu. Ta njena duhovna konstanta je prisutna do danas. U središtu te duhovnosti je proslava gradskog zaštitnika Sv. Tripuna, u formi koja se kroz povijest sasvim sigurno mijenjala, ali u svojoj najdubljoj matrici ostajala sačuvana u plesanju Kola Sv. Tripuna ili Kola Bokeljske mornarice, u biskupovom blagoslovu i njegovom ulasku u kolo i izgovaranju Pohvala (Loda) u čast Bogu, Bogorodici i Sv. Tripunu. Bez ovih komponenti Bokeljska mornarica bi ostala samo folklorna udruga koja se ni u čemu ne razlikuje od ostalih folklornih udruga diljem svijeta. Potrebno je naglasiti da Kolo Sv. Tripuna nosi u sebi karakteristike arhaičnog obrednog plesa. To je prvi uočio dr. Urban Raffaelli u brošuri Il ballo di san Trifone (Zadar, 1844.), a potvrdila u svojim istraživanjima u novije vrijeme etnokoreolog Milica Ilijin, stalni suradnik Muzikološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Ona o Kolu Sv. Tripuna piše u Spomeniku, SANU CIII (Beograd, 1953., str. 249).

Dakle, Bokeljska mornarica je dio katoličke kulture. Njen prvi poznati Statut Liber fraternitatis divi Nicolai marinariorum de Catharo koji datira iz 1463. godine, stavlja je pod zaštitu Sv. Nikole sa željom da ime Boga Svemogućega uvijek bude slavljeno. Slavljeno i obrednim plesom, koji predstavlja gestovnu simboliku i neverbalnu komunikaciju s Bogom i svecem zaštitnikom. Kolo karakteriziraju i slike – figure koje ga vezuju uz more i oluje na njemu. Ono je svojevrsna priča o dolasku relikvija Sv. Tripuna koja se ponavlja iz godine u godinu, a protagonisti te priče su mornari, danas ne obvezno i u strukovnom smislu.

Na upit koji se ovih dana, s pravom, u brojnim sredstvima javnog priopćavanja može čuti čija je Bokeljska mornarica, odgovaramo: Bokeljska mornarica je dio katoličke tradicije koju u Boki predstavlja Kotorska biskupija. Ona je duhovno dobro koje kroz povijest nitko i nikada nije pokušao negirati osim ateističke ideologije od 1947. do 1989. godine. Istina, kroz povijest ona je bila povremeno zabranjivana i ukidana od strane raznih država, ali nikada radi povezanosti s kultom i proslavom Sv. Tripuna, kao što su to učinili komunisti 1947. godine odvajajući je od Crkve i tako pretvarajući je u folklornu udrugu. Imajući to u vidu, tadašnji admiral Rudolf Gjunio pečat Mornarice daje na čuvanje Kotorskoj biskupiji i više nikada ne oblači admiralsku uniformu. Nije htio biti, bez obzira koliko ga je članova mornarice podržalo u tom trenutku, a podržao ga je samo ađutant Mirko Homen, dio institucije koja gubi svoju osnovnu svrhu. Pečat je sačuvan do danas, kao svjedočanstvo o vremenu za koje nismo sigurni da je ostalo samo dio prošlosti.

Razjasnili smo vjerski karakter mornarice. Za razumijevanje etničkog identiteta njenih članova potrebno je poznavanje uzroka i posljedica revolucionarne 1848. godine u Europi i buđenja moderne nacionalne svijesti.

U Boki se ona prvo javlja među pravoslavnim žiteljima koji se identificiraju sa Srbima, a podstiču je Vuk Karadžić i njegovi suradnici na ovim prostorima. Pa tako, 1860. godine oni najprije napuštaju Bokeljsku mornaricu (njih oko 40) i formiraju Srpsku gardu. U to vrijeme, Bokeljska mornarica je brojila 300 članova. U proslavi Tripundana, u narodnim nošnjama sudjelovalo je oko 150 članova (Jar. Parall, Bokeljska mornarica i Tripundan, Kotor, 1899., str. 27). On navodi da su članovi Bokeljske mornarice bili iz sljedećih mjesta: Kotor, Špiljari, Škaljari, Dobrota, Muo, Prčanj, Stoliv, Lastva, Tivat i Krašići. Perast je imao svoj neovisni odred. Gore navedena mjesta su bila većinski katolička što se vidi iz popisa od 17. VII. 1850. godine. Upravo je to bilo vrijeme nacionalne diferencijacije, te se katolici većinski izjašnjavaju kao Hrvati. A svi zajedno 1848. za ujedinjenje Dalmacije i Boke Kotorske s Hrvatskom što biva potvrđeno 12. VI. 1848. velikom skupštinom na Prčanju a osnaženo dolaskom i sjajnim dočekom hrvatskog bana Josipa Jelačića 1849. godine u Boku (Anton Milošević, Boka i ustavni pokret, Narodni list, Zadar, 1912., str. 69).

 

Statistika vjerske pripadnosti ovih mjesta iz 1850. godine glasi:

 

Mjesto:                                  Katolika:                    Pravoslavnih:

Kotor s Špiljarima                 1430                           1171                          (vojnika 1050)

Škaljari                                   489                             13

Dobrota                                 1196                           0

Muo                                       498                             65

Prčanj                                     1080                           123

Gornji Stoliv                          284                             0

Donji Stoliv                           358                             65

Lastva                                     838                             23

Tivat                                       718                             30

Krašići                                    197                             0

Perast                                     659                             173

 

U dnevnom listu „Pobjeda“ od 25. XII. 2017. godine, Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice pišu da je Boka krajem XVII. stoljeća obuhvaćala prostor od Sutomora do Sutorine, te da su katolici činili trećinu stanovništva. Što se tiče Bokeljske mornarice ovaj podatak ne predstavlja nikakav pokazatelj jer iznesena statistika potvrđuje da se članstvo Bokeljske mornarice regrutiralo iz većinski katoličkih mjesta.

Upravo zbog izlaska pravoslavnih iz Mornarice 1860. godine, koji je uslijedio zbog neprihvaćanja sudjelovanja Bokeljske mornarice u proslavi Trojičinog dana u Kotoru, kapetan Pavao Kamenarović 1866. godine piše pjesmu Dan odvjetnika Kotorskog i poziva pravoslavne da se vrate u Mornaricu ovim riječima: …svi zajedno, svi u kolo, rukama ruke pružimo, potvrdimo svim okolo da bratsku slogu vriježimo. Srpska garda nikada nije plesala Kolo Sv. Tripuna jer ga nije smatrala svojim. Hrvati Bokelji nisu nikada promijenili naziv Bokeljske mornarice u Hrvatska mornarica, nego su i dalje ostali otvoreni za sve druge koji žele prihvatiti Statut Bokeljske mornarice i tradicionalne vrijednosti koje ona baštini. U sklopu ovih dešavanja je i izgovaranje Loda od 1871. godine na hrvatskom jeziku, a ne kao do tada na talijanskom (Prof. G. Zarbarini, La festa di San Trifone, Spalato, 1888., str. 34). Prisutnost hrvatskog jezika u Boki u arhivskim izvorima i historiografiji može se pratiti od XV. stoljeća. Mi iznosimo samo jedan primjer. Godine 1740. nailazimo na Antuna Paskvalija, pripadnika kotorskog plemstva koji se ćirilicom, jednim od tri hrvatska pisma, potpisuje kao istomačitelj od jezika harvatskoga (IAK, UP LXI, 1144). Godine 1878. pjevačko društvo Jedinstvo u Kotoru dobiva prefiks srpsko, a deset godina kasnije počinje u Boki osnivanje kulturnih društava s hrvatskim prefiksom.

Nakon ovoga izlaganja dužni smo još jedan odgovor na upit čija je Bokeljska mornarica. U najvećoj mjeri, od godine 1860. Bokeljsku mornaricu su sačuvali i baštinili kao nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe, pripadnici Katoličke crkve i Hrvatskoga naroda, ne umanjujući značaj i doprinos svih ostalih koji su se u nju ugradili i s njom identificirali. Ona zasigurno danas jeste nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe Crne Gore, ali ne i crnogorsko nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe. Tu razliku pravi i sama gramatika. Bene docet qui bene distinguit – dobro uči, tko dobro razlikuje. Time se ne osiromašuje već obogaćuje kulturna baština u Crnoj Gori. U suprotnome, sintagme poput multikulturalnost, multikonfesionalnost i multietničnost gube svoj smisao i nemaju uporište, jer ako je sve crnogorsko čemu se pozivati na njih. One onda predstavljaju samo predmet političke igre, za prikrivanje drugih ciljeva.

Nastojali smo biti kratki, ne želeći u ovom slučaju duga i jednoobrazna historijska izlaganja. Zaključujemo: Bokeljska mornarica danas pripada onima koji njen Statut prihvaćaju, onima koji je cijene i poštuju, onima koji se s njom žele upoznati, onima koji Kolo Sv. Tripuna osjećaju kao dio duhovnog identiteta, onima koji žele bratsku slogu vriježiti (širiti), koji žele Boga, Bogorodicu i Svetoga Tripuna častiti (Lode). Kada bi takvih bilo više, u Kotoru i Boki ne bi bilo pjace ni trga koji bi nas sve mogao primiti i zagrliti. Svjedoci smo –   nije tako.

 

 

Kotor, na Lode, 2018.                                                                     Biskupski Ordinarijat Kotor

Ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek otvorila je znanstveno-stručni skup “Bokeljska mornarica i Kolo svetog Tripuna kao tradicija bokeljskih Hrvata” u zagrebačkoj Mimari.  Skup je održan u organizaciji Ministarstva kulture i Hrvatske bratovštine “Bokeljska mornarica 809” Zagreb, Rijeka, Pula, Split, Dubrovnik. Povod ovome događaju nominacija je Bokeljske mornarice i Kola svetog Tripuna na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i prijedlog zajedničke nominacije od strane Hrvatske i Crne Gore.

Obuljen-Koržinek: Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice zaslužne za očuvanje kulturnih tradicija te mornarice i Kola sv. Tripuna

“Vrijednost Bokeljske mornarice i Kola sv. Tripuna kao nematerijalne kulturne baštine prepoznalo je Ministarstvo kulture koje ih je potom i nominiralo za UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva”, ustvrdila je ministrica Obuljen-Koržinek.

Istaknula je kako su upravo hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice organizirane u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu i Dubrovniku zaslužne za održavanje tih kulturnih tradicija.

“Kao zemlja s bogatim iskustvom oko uvrštenja kulturne baštine na UNESCO-ov popis nastavit ćemo s tim radom. Upis na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva priznanje je narodu koji je tu kulturu stvorio, a još više onih koji su je očuvali”, poručila je ministrica.

Prisutnima se na ovom skupu obratio predsjednik Hrvatske bratovštine “Bokeljska mornarica 809” Zagreb, Rijeka, Pula, Split, Dubrovnik Ivo Škanata koji je istaknuo kako je kulturna baština dokaz postojanja jednog naroda u raznolikosti u kojem živi.

“Bogatu kulturnu baštinu Boke Kotorske tek očekuje nacionalno valoriziranje. Treba se tek procijeniti sve što je kulturna baština ostavila u nasljeđe kao i nematerijalnu baštinu. Želim reći da možda postoji kulturno dobro koje ne pripada jednom narodu, ali ne možemo reći da narod nije stvorio kulturu. Ako ne odgovorimo na ta važna pitanja za Republiku Hrvatsku, onda će to učiniti netko drugi, a što neće biti u skladu s povijesnom istinom”, poručio je Škanata.

Deković: Bokeljski Hrvati ponosni su na ono što jesu i gdje jesu

O važnosti nominacije Bokeljske mornarice i Kola svetog Tripuna na UNESCO-ov popis govorio je predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Zvonimir Deković. Istaknuo je kako su bokeljski Hrvati ponosni na ono što jesu i gdje jesu.

“Danas se o ovom pitanju ne bi raspravljalo da se ne ugrožava identitet Bokeljskih Hrvata. Želi se odvojiti značaj Katoličke crkve i kotorskog zaštitnika sv. Tripuna od Bokeljske mornarice. Kolo sv. Tripuna i Bokeljska mornarica hrvatska je tradicija i nadam se da će to osobe iz Bokeljske mornarice i prihvatiti kada vide činjenice”, zaključio je svoje izlaganje Deković.

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić prisjetio se svog posjeta Boki Kotorskoj prije dvije godine povodom 850. obljetnice posvećenja katedrala gdje je bio kao izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

“Kad sam vidio taj ‘Zaljev svetaca’ sjetio sam se stihova nekih pjesnika koji su Boku Kotorsku opisali kao da je Božja ruka ondje imala svoj doticaj. Identitet Katoličke crkve i Hrvata nedjeljiv je dio Bokeljske mornarice te se od nje ne može odvajati Kolo sv. Tripuna kao zasebna tradicija”, naglasio je akademik Kusić.

Sadržajan program skupa obuhvatio je povijesni pregled Bokeljske mornarice kao paradigme hrvatske nematerijalne baštine od njezina osnutka 809. godine do danas, a na skupu je izlagalo šestero izlagača: kotorski biskup mons. Ilija Janjić, dr. sc. Vinicije Lupis iz Instituta društvenih znanosti iz Dubrovnika, dr. sc. Maja Katušić iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, Tomislav Brguljan iz Hrvatske bratovštine Bokeljske moranrice 809 iz Rijeke, dr. sc. Tvrko Zebec iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba te Rut Carek iz Službe za UNESCO Ministarstva kulture RH i glavna tajnica Hrvatskog povjerenstva za UNESCO.

Biskup Janjić: Bokeljsku mornaricu ne može se odvojiti od Katoličke crkve

Kotorski biskup mons. Ilija Janjić govorio je o povezanosti Bokeljske mornarice s hrvatskim nasljeđem i Katoličkom crkvom, napomenuvši kako sv. Tripun na svom srcu nosi grad Kotor, čiji je zaštitnik, a iznad njega su napisane riječi ‘Fides et honor’.

Da sveti Tripun nije imao vjeru i ponos, Bokeljska mornarica koja traje duže od 1200 godina ne bi doživjela današnje dane, on bi mogao biti primjer mladima i drugima, ali malo tko zna za taj biser mučenika, koji po cijenu života kao 18-godišnjak nije htio odustati od svoje vjere, ustvrdio je mons. Janjić.

“Ako netko želi odvojiti Bokeljsku mornaricu od vjere i Crkve neće dugo trajati, nećemo dozvoliti da ona postane crnogorska Bokeljska mornarica, može biti Bokeljska mornarica u Crnoj Gori, ali ne i crnogorska jer bismo se tako istopili”, istaknuo je.

“Identitet Bokeljske mornarice karakterizira višeslojnost, u njenoj višetisućljetnoj opstojnosti nije moglo biti drugačije, no nje nema bez Crkve”, dodao je mons. Janjić.

Neraskidivu vezu Bokeljske mornarice i sv. Tripuna kao dio hrvatske kulturne baštine utvrdio je i dr. sc. Vinicije Lupis.

“Svaki pokušaj krađe identiteta je kulturocid, a kulturocid na takav način ne moži ući na UNESCO-ov popis. Znači, oko ovih pitanja mora doći do suglasja između Crne Gore i Hrvatske”, poručio je Lupis za Direktno.

 

 

Dragi štovatelji svetoga Tripuna 

Dragi Bokelji u Boki i izvan Boke, 

 

Danas je dan Karika, 13. siječnja, dan kada se sjećamo one davne 809. godine kada su u naš drevni grad Kotor donesene moći sv. Tripuna.  

Pred nama su Lode, 27. siječnja, kada u podne mali admiral s balkona katedrale upućuje pohvale – lode (laudes) našem zaštitniku. Nakon izgovorenih loda slijedi dizanje stijega svetoga Tripuna i time započinjemo proslavu nebeskog zaštitnika našega grada Kotora i ove biskupije. 

Ove godine zahvaljujući sretnim okolnostima, blagdan sv. Tripuna slavit ćemo dva dana – 3. veljače svečanom svetom misom u 18 sati koju će predslaviti naš susjed mons. Rrok Djonlleshaj nadbiskup barski, a sljedećeg dana 4. veljače je Vanjska proslava  našeg sveca s procesijom ulicama Kotora. Ovogodišnju Vanjsku proslavu predslavit će biskup Eisenstadta (Željeznog) mons. Egidije Živković.  

Za ovogodišnji proglas o svetkovini našeg nebeskog zaštitnika, želim svima nama predočiti grb Bokeljske mornarice, u čijem se središtu nalazi lik sv. Tripuna koji na svom srcu nosi grad Kotor, a iznad njega čitamo riječi „Fides et honor“ kao moto.  

Time su naši stari htjeli ostaviti u baštinu zavjet da sačuvamo svoju pripadnost Bogu nasljedujući sv. Tripuna mučenika. Ovaj je svjedok naše vjere 250. godine za vrijeme rimskoga cara Decija u Frigiji, u Kampsadi, u Maloj Aziji, u svojoj  mladenačkoj dobi bio spreman svoju vjeru sačuvati do kraja, pa i u onom trenutku kada je pred njega stavljen najteži izbor. Utvrđen Kristovim duhom, sv. Tripun nije oklijevao priznati da je kršćanin: i to svjedočanstvo je zapečatio mučeničkom smrću.  Snagu da sačuva svoju kršćanski identitet i vjernost Bogu crpio je iz vjere u Krista raspetog i uskrslog. Kršćanska vjera, nada i ljubav sv. Tripuna bili su osnovni pokretači njegova života u kojem je Boga svjedočio i proslavio u službi tada još mladoj Crkvi, ali, kako nam predaja govori, i ljudima koji nisu pripadali kršćanskoj vjeri. Tu snagu koja nas je kadra učiniti jakima unatoč našim ljudskim slabostima, možemo shvatiti samo ako se zapitamo o vjeri – fides. Naši su preci to znali prepoznati i utisnuli su riječ Fides – vjera, u grb svoje bratovštine koju danas znamo pod imenom Bokeljske mornarice.  Utisnimo stoga, ne riječju već životom, istinski življenju vjeru u naša srca i duše, ne samo kao dio naše tradicije i prošlosti, već kao temelj našeg života, naše bremenite sadašnjosti i još nejasne budućnosti.  

Druga istaknuta riječ na grbu je honor – čast. Sv. Tripun nije tražio ovozemaljskih časti i hvala, mogao ih je imati zbog svog iscjeliteljskog djelovanja u narodu, o kojem nam govore životopisi. Služiti Bogu i čovjeku, to je bila čast za sv. Tripuna, što je samo po sebi veoma različito od ljudskog hvastanja koje vodi u oholost i otpad od Boga jer čast drži svrhom samoj sebi. Naša vjerska pripadnost, vjernost Katoličkoj crkvi, kršćansko poslanje u ovom svijetu i nama trebaju biti izvorom pobožnog ponosa i časti.  

Te dvije riječi Fides et honor trebale bi biti naše duhovno biserje, naše uzvišene životne vrednote i ne bi smjelo biti ni blaga ni zlata za koje bi prodali to naše duhovno biserje.  

Dragi Bokelji izvan Boke, vi imate bolje mogućnosti to duhovno biserje lakše sačuvati jer ste u sredini svojih sunarodnjaka koji s vama dijele zajedničku vjeru i nepodvojen identitet, koji vas podržavaju u slobodnom i ponosnom izražavanju svoga kršćanskog i nacionalnog identiteta. Zahvalan sam Bogu što ste nakon toliko vremena sačuvali vezu sa zemljom vaših predaka i što ste duhovna blaga kotorske biskupije ponosno predstavljali u sredinama u kojima živite. Vjerujem i molim da ćete tu ljubav prema sv. Tripunu i svecima ove biskupije nastaviti njegovati u budućnosti.  

Neka nas sve sv. Tripun nadahne da ustrajnije i hrabrije svoju vjernost Bogu živimo i svjedočimo, te da u vremenu u kojem se kršćanske vrednote sve više zatiru, znademo svoju vjeru časno sačuvati.         

+ Ilija

biskup kotorski

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Hrvatske bratovštine „Bokeljska mornarica 809“ Zagreb, Rijeka, Pula, Split i Dubrovnik pozivaju Vas na znanstveno-stručni skup

Bokeljska mornarica i Kolo svetog Tripuna kao tradicija bokeljskih Hrvata, koji će se održati u petak, 19. siječnja 2018., u 9.30 sati u Muzeju Mimara, Rooseveltov trg 5, Zagreb.

Vođen osjećajem dubokog poštovanja prema Božiću i njegovom značaju za sve katoličke vjernike, nisam htio sve do sada odgovarati na tekst „Čija je Bokeljska mornarica?“, iako smo na sami dan božićne svetkovine, dobili ovaj sadržaj raspravnog karaktera. Moje negodovanje bilo bi jednako i da se radilo o proslavi Božića po Julijanskom kalendaru, iako sam siguran, da autor ili autori ne bi baš tada iznosili ovu raspravu u javnost.

Stavove, koje ovdje iznosim, a iza kojih, naravno, stojim svojim imenom i prezimenom, su prvenstveno reakcija na pismo subjekta koji se potpisuje kao „Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor“.

Moram ovdje zahvaliti svima koji su mi uputili potporu nakon izlaganja na ovu temu u Skupštini Crne Gore. Posebno me raduje činjenica što je potpora  došla u velikom broju i od pripadnika crnogorske i drugih nacionalnosti, što pokazuje nesumnjivi demokratski potencijal naših građana u koji čvrsto vjerujem.

Smatram da je neprimjereno stavljati našu inicijativu u isti kontekst sa „svojatanjem Boke“ od pojedinih publicista, karakterističnih za devedesete godine prošlog stoljeća, jer Hrvati ne moraju nikome dokazivati svoju lojalnost i ljubav prema Crnoj Gori. Ponovit ću i ovdje, da smo privrženost državi, u kojoj živimo, pokazali onda kada je to bilo najteže. Kada je ideja crnogorske neovisnosti  bila u manjini, mi smo bili dio te manjine i trpjeli s njom. Zbog toga,  nepristojno je bokeljske Hrvate označavati kao one koji žele nacionalno obojiti i prisvojiti Boku kotorsku, kako se to pripisuje nekim drugim, kao što je nepristojno negirati njihove dominantne zasluge u stvaranju kulturnih dobara i pritom  nemoćno bježati u regionalnu pripadnost, samo da se ne bi priznalo ono što je činjenica.

Oni koji žele izbrisati doprinos Hrvata u stvaranju i čuvanju kulturnog blaga na teritorij  Boke kotorske, zapravo negiraju njihovo postojanje, jer ne postoji narod bez kulture i sadržaja,  koja kultura  manifestira. Reći da ne postoji hrvatsko kulturno blago u Crnoj Gori isto je što i reći da ne postoje Hrvati u Crnoj Gori. Po tome su takvi pokušaji slični onima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su otvorene negirali postojanje Hrvata, smatrajući one koji se tako izjašnjavaju kao nedovoljno obavještenima i identitetski nesvjesnima. Kako smo se uspješno obranili od takvih, siguran sam, obranit ćemo se i od ovakvih nasrtaja koji negirajući materijalne i duhovne tragove našeg povijesnog trajanja, zapravo, svjesno ili nesvjesno, negiraju nas same.

Bježanje u teritorijalnu odrednicu i svrstavanje svega pod bokeljskim i Bokom, samo da bi se izbjegla nacionalna odrednica je nevješt pokušaj jednak onom „argumentu“ koji tvrdi da je Bokeljska mornarica starije od stvaranja nacija, pa zbog toga nema mjesta nacionalnom. Uzima li Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor isti argument kada je u pitanju npr. Cetinjski manastir? Kažu li za njega da on nije crnogorski, jer je nastao 1484., prije pojave nacija? Naravno i opravdano da ne. Potpuno ih podržavam što i ne pomišljaju na to. Sigurno da je Cetinjski manastir kulturno dobro svih nas, kao i Bokeljska mornarica, ali kao što u prvom primjeru nije problem nacionalno označiti baštinika, ne smije biti problem ni kada je u pitanju Mornarica, ne dokazujući notornu stvarnost da oni kroz duhovnu vrijednost pripadaju svima. U Bokeljskoj mornarici ima mjesta za sve one koji je vole, bez obzira na nacionalno i vjersko opredjeljenje. Samo  se od pojedinih Bokelja može čuti isključivo teritorijalno imenovanje duhovnog blaga na njenom prostoru. Znamo i da u drugim krajevima postoje objekti od velikog značaja za kulturu Crne Gore, kao što su npr. Manastir Morača, Manastir Ostrog ili Martinićka gradina, ali nikada ne čujemo npr. moračko ili bjelopavlićko kulturno blago, dok se pojedini glasnogovornici u Boki utrkuju da što frekventnije uporabe izraz bokeljsko, a samo da ne bi rekli hrvatsko. Rade ono što se od njih ne traži.

U prvoj rečenici pisma koje nam šalje Admiralat i Upravni odbor Bokeljske mornarice Kotor stoji: „Bokeljska mornarica, kako proizilazi iz njenog imena, pripada Boki Kotorskoj i Bokeljima“. Opet sam nepogrešivo siguran da nikada ne bi rekli: „Cetinjski manastiri, kako proizlazi iz njegovog imena, pripada Cetinju i Cetinjanima“. Jedina je istina da pripada svima nama koji ga poštujemo i cijenimo, svjesni njegovog značaja za crnogorsku državnost i, ne daj Bože, oduzimajući Crnogorcima pravo da ga i nacionalno identificiraju.

O karakteru Bokeljske mornarice svjedoče i ljudi koji su otišli iz Boke kotorske. U Hrvatskoj je kult sv. Tripuna i Bokeljske mornarice nevjerojatno izražen. Van granica Crne Gore, samo se u Republici Hrvatskoj pleše Kolo sv. Tripuna i njeguje svijest o značaju ove drevne institucije kroz pet podružnica, koje imaju više članova nego što ih ima u cijeloj Crnoj Gori. Razlog tomu je što su bokeljski Hrvati odnijeli sa sobom, duboko u svojoj svijesti, svoju kulturu, dakle i Bokeljsku mornaricu. Poznato je da se u Lovćencu, Peroju, Argentini i drugim mjestima diljem svijeta, gdje su emigrirali građani Crne Gore, ne pleše kolo sv. Tripuna i ne postoje podružnice Mornarice. Razlog tome što tamo nema Hrvata iz Boke kotorske.

Sve što su stvorili Hrvati na teritorij Boke kotorske je kulturno blago Crne Gore, kojim ona treba da se reprezentira pred svijetom, ali ne izostavljajući naše nacionalno ime. Na taj način predstavljamo Crnu Goru kao državu koja njeguje multikulturalnost i zdravi pluralizam, koji samo jača njen subjektivitet. Radostan sam što su naši preci obogatili domovinu u kojoj živimo i to nam je na ponos. Zbog toga Bokeljska mornarica je bitna i jaka poveznica oba naroda, hrvatskog i crnogorskog. Zajednička kandidatura Crne Gore i Republike Hrvatske je još jedna lijepa prilika da istaknemo naše zajedništvo i sukladna je duhu suživota koji njegujemo. Naša inicijativa ne svodi se na modalitet „ili – ili“, već „i – i“. Moram i ovdje istaći ono što sam potencirao u Parlamentu, a to je da mi, Hrvati u Crnoj Gori, baštinimo obje kulture, i hrvatsku i crnogorsku, što nam je neprocjenjivo bogatstvo. Ipak, neprijatna je činjenica da Admiralitet i Upravni odbor Bokeljske mornarice samo ono što su baštinili i baštine Hrvati klasificiraju kao bokeljsko, dok za sve druge se ne usuđuju primijeniti isti princip. To je nepravedno prema nama. Mi ne uzimamo Crnoj Gori Bokeljsku mornaricu, već joj je dajemo. Nismo se borili za Crnu Goru koja negira naše ime u onome u čemu smo je najviše obogatili. To nije samo protiv crnogorskih Hrvata, već i protiv Crne Gore i njenih multikulturalnih vrijednosti. Zbog toga mi, ovom inicijativom, štitimo Crnu Goru.

 

S poštovanjem

Adrijan Vuksanović