Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 u Koloni sjećanja u Vukovaru

Dana 18.11.2018.g. Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809  odala počast braniteljima i svim civilnim žrtvama Vukovara – grada heroja

Pripadnici Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 iz Zagreba, Rijeke i Pule odali su počast braniteljima, žrtvama i općenito heroju gradu Vukovaru sudjelovanjem u Kolo sjećanja koja je održana 18.11.2018.g. u Vukovaru. Okupljanje sudionika je bilo ispred vukovarske bolnice simbola patnje i stradanja u kojoj je tijekom agresije do 20.11.1991.g. bilo zbrinuto 4000 osoba a iz koje je JNA planski izvela 200 ranjenika, bolesnika i 20 djelatnika bolnice,koji su pogubljeni na Ovčari. Kolona sjećanja se kretala ulicama Vukovara rutom dugom 5,5, km do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata. Kolona sjećanja simbolizira žrtvu i stradavanje nakon pada Vukovara kad su počinjena zvjerska ubojstva, torture i progoni tisuće hrvatski branitelja i civila od pomahnitale četničke bande.

 

IN MEMORIAM kap. BOŽO BRAJAK

bozo brajak slika

 

Sa žalošću prenosimo da je dana 02. kolovoza 2018.g. u Rijeci preminuo kap. Božo Brajak.

 

Božo Brajak je rođen 26.02.1926 godine u obitelji oca Pjera i majke Anđelije Brguljan. Božo Brajak potiče iz pomoračke obitelji, a od najmlađih dana je vezan za more, pomorstvo i pomoračku tradiciju. Pomorsku školu – nautički odsjek – završio je u Kotoru 1948 god. kad je započeo ploviti u pomorsko poduzeće „Jugolinija“ Rijeka u kojem je proveo čitav svoj radni vijek ploveći od kadeta do zapovjednika broda. Višu pomorsku školu Božo Brajak je završio 1960 god. u Rijeci a zapovjednikom broda je postao 1966, u kojem zvanju je umirovljen 1986 god.

 

Božo Brajak je imenovan prvim zapovjednikom kontejnerskog broda iz Hrvatske i uopće tadašnje Jugoslavije. Bilo je to 1974.g. na brodu «Pionir» kojim “Jugolinija” otvara po prvi put kontejnerski servis za Sjevernu Ameriku. Sa velikim stečenim iskustvom u tom poslovanju i plovidbi, upućen Božo je 1976 god. Upućen u New York, gdje ostaje sve do 1982

god. kao predstavnik „Jugolinije“ odgovaran za sav lučki promet tog brodara.

 

Nakon povratka na Rijeku, Božo Brajak plovi kao zapovjednik na najvećem kontejnerskom brodu „Jadran Express“, na liniji Sjeverna Amerika – Jadran – Perzijski zaljev, te nakon dugogodišnjeg plovljenja na toj liniji – ruti – odlazim u mirovinu 1986 god. i tako završavam svoj aktivni rad u pomorstvu i pomorskoj privredi.

 

Božo Brajak je vezan uz Bokeljsku mornaricu od dječačkih dana i to od 1937. godine kad biva imenovan malim admiralom Bokeljske mornarice (admiral je bio Rudolf Giunio). Zanimljivost je da Božo Brajak biva prvi Mali admiral izvan grada Kotora. Moglo bi se reći da je cijeli svoj život Božo Brajak bio vezan za Bokesljku mornaricu što više da je upravo živio i pronosio vrijednosti Mornarice osobito u Rijeci. Božo je u nekoliko mandata bio predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Rijeka, a posljednji od 2011.g. do 2015 od kad je imenovan doživotnim počasnim predsjednikom.

Proslava svetog Vida u Rijeci obilježena postrojavanjem Glavnog odreda i postavljenim kolom svetog Tripuna na Korzu

Sveti Vid u Rijeci je tradiocionalno obilježen postrojavanjem Glavnog odreda Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 te postavljanjem Kola svetog Tripuna na Korzu. Odred je ove godine dočekao i u ime Grada pozdravio zamjenik gradonačelnika g. Marko Filipović. Postrojavanje je obavljeno u 17,00 sati, a u 17,30 sati postavljeno je Kolo svetog Tripuna uz Trsatsku gradsku glazbu na zadovoljstvo Riječana, gostiju i naravno okupljenih Bokelja.  Glavni odred je potom sudjelovao u Procesiji održanoj u povodu svetog Vida.

IMG_7056 bratovstina kolo sv. tripuna IMG_7082 IMG_7088 glazba

 

 

 

DR. VINICIJE LUPIS S INSTITUTA DRUŠTVENIH ZNANOSTI »IVO PILAR« O PRIJEPORIMA O BOKELJSKOJ MORNARICI Prisvajanjem kulturne baštine manjine većinski narod čini kulturocid

Snimio: B. Čović | Vinicije Lupis

Nedavno je hrvatsku medijsku i kulturnu javnost uzburkala činjenica da je Crna Gora samostalno podnijela nominaciju da se Bokeljska mornarica uvrsti u UNESCO-ov popis nematerijalne baštine bez temeljne odrednice da je riječ o povijesno-kulturnoj baštini hrvatske manjine, odbacivši tako prijedlog da Crna Gora i Hrvatska zajednički predlože nominaciju. Ne želeći, dakako, ničim braniti takav postupak crnogorskih vlasti, koja je u zadnji čas ipak nominirala Bokeljsku mornaricu kao nematerijalno kulturno dobro hrvatskoga i drugih naroda u Crnoj Gori, za bolje razumijevanje cijele problematike potrebno je također sine ira et studio spomenuti i prilično nečasnu ulogu nekih vodećih ljudi tamošnje časne višestoljetne hrvatske udruge. Pučki rečeno, da se »nešto valja iza brda« oko glasovite Bokeljske mornarice moglo se naslutiti već na proslavi 850. godišnjice posvete kotorske bazilike, katedrale sv. Tripuna, sredinom rujna 2016. kada su prije početka euharistijskoga slavlja na trgu ispred katedrale mornari Bokeljske mornarice iz Kotora, Tivta i Herceg-Novoga otplesali tradicionalno Kolo sv. Tripuna bez članova hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice pristiglih iz Zagreba, Rijeke, Pule i Dubrovnika, iako su oni stajali u odorama s prepoznatljivim istovjetnim obilježjima. Toj prilično nezdravoj i za objektivne promatrače konfuznoj situaciji izravno je pridonio admiral Bokeljske mornarice dr. Antun Sbutega, onodobni veleposlanik Crne Gore u Italiji, koji je od kotorskoga biskupa Janjića zatražio da iz programa proslave potpuno isključi pripadnike hrvatskih bratovština. To je tek vrh »sante leda« dugogodišnjih prijepora o nacionalnom identitetu Bokeljske mornarice, o kojem, zapravo, ne bi smjelo biti nikakvih nejasnoća. Za razliku od Hrvata u Crnoj Gori okupljenih oko Hrvatske građanske inicijative i Hrvatskoga nacionalnoga vijeća Crne Gore, među kojima treba barem spomenuti Adrijana Vuksanovića i Zvonimira Dekovića i druge, kao i bratovština u Hrvatskoj, koje inzistiraju da se Bokeljska mornarica definira kao baština autohtonoga hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj, u čijem su očuvanju, istina, sudjelovali i pojedini pripadnici crnogorskoga i drugih naroda s toga područja, pojedini čelnici Bokeljske mornarice u Kotoru, među kojima se posebice ističe spomenuti nekadašnji veleposlanik dr. Sbutega, brat pokojnoga kotorskoga svećenika don Branka, uporno forsiraju multietničnost i multikonfesionalnost. U tom kontekstu kao uvjet integracije bratovština iz Republike Hrvatske u punopravni sustav Bokeljske mornarice Kotor postavlja uklanjanje pridjeva »hrvatsko« iz naziva.

Budući da je taj problem od presudne važnosti za cjelokupni hrvatski narod i Republiku Hrvatsku jer bi u slučaju crnogorskoga presedana hrvatski narod i u drugim državama po istom uzoru mogao također ostati bez svoje kulturno-povijesne baštine, kao npr. Dužijance u Bačkoj i sl., zamolili smo za razgovor dr. Vinicija Lupisa, znanstvenoga savjetnika iz Područnoga centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, jednoga od najboljih poznavatelja, pojednostavnjeno rečeno, hrvatstva u Boki kotorskoj. 

Trebalo je već odavno reagirati 
Dr. Lupis, predlažem da odmah krenemo in medias res. Kako ocjenjujete spornu odluku crnogorskih vlasti o Bokeljskoj mornarici u odnosu prema UNESCO-u?

Dr. Lupis: Dopustite mi da ju najprije stavim u opći kontekst nedopustivih i neprihvatljivih pokušaja bilo kojih državnih vlasti prema bilo kojoj manjini, a to su, prvo, memoricid, tj. uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinskoga naroda, njihovih tradicija, etnografskoga i etnološkoga naslijeđa, drugo, kulturocid, koji označava proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskoga naroda, treće, lingvocid, što podrazumijeva zatiranje materinskoga jezika manjine, i četvrto – školocid, tj. onemogućavanje pripadnicima manjine otvaranje škola na materinskom jeziku. U ovom konkretnom slučaju o kojem govorimo riječ je, jasno je, o kulturocidu.

Pomalo iznenađuje Vaša prilično oštra tvrdnja. Imate li još koji argument za nju?
Dugo već upozoravam na nepostojanje jasne i učinkovite nacionalne strategije hrvatskih vlasti o Hrvatima i hrvatskoj baštini izvan granica Republike Hrvatske i sada se silno čudimo što se zbiva proces otuđivanja nacionalne baštine jedne hrvatske povijesne postrojbe – Bratovštine bokeljske mornarice.

Dr. Lupis: Jasno mi je da mnogi ne znaju, ali dosad su više-manje bili uspješni pokušaji otimanja hrvatskoga baštinskoga nasljeđa u Crnoj Gori, od kojih ću spomenuti samo neke. Jedan od takvih je npr. preuzimanje izvornoga identiteta marijanskomu svetištu Gospe od Žanjice u Boki kotorskoj, kao trećemu marijanskomu svetištu na tom području, prije više od desetljeća otuđenomu od strane Srpske pravoslavne Crkve, zatim bivšemu benediktinskomu samostanu sv. Mihovila na Tivatskoj Prevlaci i mnogim drugim lokalitetima. Proces stalnoga preotimanja hrvatske srednjovjekovne i novovjekovne baštine ogleda se i u nevraćanju Katoličkoj Crkvi palače barskoga nadbiskupa Vicka Zmajevića – Biskupije, u Perastu, kao i više ukinutih ženskih i muških samostana u Kotoru. Proces negiranja tamošnjih Hrvata odmaknuo je i hrvatske su vlasti trebale već odavno reagirati na preotimanje hrvatske kulture i uznapredovalu crnogorizaciju, poput izdavanja crnogorske povijesti književnosti s hrvatskim autorima. Ne znam koliko je hrvatska javnost upoznata, ali postoji npr. čak i teorija da se Hrvati pojavljuju tek u 19. st., no to zaslužuje poseban osvrt. Nije zgorega podsjetiti se kako je sv. Tripuna kao zaštitnika Kotora g. 1995. trebao zamijeniti sv. Sava, i samo zahvaljujući tijesnoj većini glasova do toga nije došlo.

Nema jasne i učinkovite nacionalne strategije 
No najlakše je upirati prstom u »drugoga«, pa bi bilo dobro samokritički se osvrnuti na spomenuti problem jer, čini se, i za to ima razloga.

Dr. Lupis: U pravu ste! Dugo već upozoravam na nepostojanje jasne i učinkovite nacionalne strategije hrvatskih vlasti o Hrvatima i hrvatskoj baštini izvan granica Republike Hrvatske, i sada se silno čudimo što se zbiva proces otuđivanja nacionalne baštine jedne hrvatske povijesne postrojbe – Bratovštine bokeljske mornarice. Trebamo se ugledati na iskustvo Armenaca i sinergiju domovinske i iseljene nacije i imanje jasnoga strateškoga nacionalnoga plana očuvanja nacionalnoga identiteta. Na jednom sam znanstvenom skupu predložio uspostavu odjela Ministarstva kulture za hrvatsku prekograničnu baštinu na hrvatskim povijesnim područjima, gdje su Hrvati starosjedilački narod, a ne dijaspora, kao što su Srijem i Boka kotorska, gdje su Hrvati nacionalne manjine na svom starosjedilačkom prostoru, zatim Bosna i Hercegovina, u kojoj su Hrvati konstitutivni narod, kao i za kulturnu baštinu hrvatske dijaspore od XV. st. do danas sačuvanih hrvatskih zajednica u susjednim zemljama poput Molisea u Italiji, Gradišća u Austriji, Mađarske s Hrvatima u više pokrajina, Banata i Bačke u Srbiji, Rumunjske, Kosova, te tragova u Turskoj i diljem prekomorja, kao i baština Dubrovačke Republike u talijanskoj Genovi – Santa Maria Dell Castello, San Biagio u Anconi, Bologni, Carigradu i dr., kako bi se postiglo puno inkorporiranje baštinske cjelovitosti u sagledavanju integralnoga hrvatskoga kulturnoga i duhovnoga prostora, koje se sada nalazi izvan političkih granica Republike Hrvatske, poštujući pritom, dakako, političke i povijesne stvarnosti suvremenih europskih standarda.

Niste li, možda, ipak malo prestrogi jer je početkom ove godine organiziran znanstveni skup u organizaciji Ministarstva kulture RH s jasnim etničkim predznakom istaknutim u naslovu teme: »Bokeljska mornarica i Kolo svetog Tripuna kao tradicija bokeljskih Hrvata«?

Dr. Lupis: To je točno, no skup je organiziran na inicijativu hrvatskih bratovština »Bokeljska mornarica 809« iz Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Dubrovnika te uz potporu Bokelja u više ministarstava, a, po mojem mišljenju, taj je skup bio zakašnjela vatrogasna mjera. Htio bih također podsjetiti da je nekadašnjemu hrvatskomu ministru Boži Biškupiću još prije petnaestak godina tadašnji poljski veleposlanik ponudio pomoć u organiziranju posebnoga tijela Ministarstva kulture za prekograničnu baštinu, ali nažalost tadašnji ministar nije imao sluha za poljsko ustrojbeno iskustvo.

Manjkavost preambule hrvatskoga Ustava
Spomenut je sv. Tripun, pa nam recite nešto o njemu kao prepoznatljivu simbolu Hrvata Boke.

Dr. Lupis: Sv. Tripun simbol je bokeljskih Hrvata kao i sv. Vlaho, koji je stoljećima simbol Dubrovnika. Njihovi su prikazi na mnogim područjima bili iskazivanje domoljublja te su oni na državnim simbolima i na liturgijskim predmetima pratili kako Dubrovčane u domovini i svijetu tako i Kotorane, gdje je to ostao komunalni simbol. Kult sv. Tripuna je ne samo kulturni prepoznatljiv simbol Hrvata Boke kotorske, nego je bio i komunalni kult jednoga od gradova – države/»samovlade«, u vrijeme hrvatsko-ugarske dinastije Anžuvinaca kao što su Zadar, Dubrovnik i Kotor, od kojih je jedino Dubrovnik ostvario potpunu i trajnu emancipaciju. Kult sv. Tripuna imao je također isprva simboličko značenje državnosti za komunu Kotor te se njegov lik nalazio na novcu, žigu, zastavi i bivao je kultom koji je okupljao Kotorane koji su se u identitetskom procesu stvaranja nacije kao katolici izjašnjavali Hrvatima, te kao takvi pohađali npr. Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu. Bokeljska mornarica jedan je od simbola te komunalne vojske – koja je postojala i u Dubrovniku uz simboličnoga admirala, te je jedan od neraskidivih elemenata kulta sv. Tripuna. Šteta je što iskustvo nominacije Feste sv. Vlaha na popis nematerijalne baštine UNESCO-a nije preslikano na Bokeljsku mornaricu i Feštu sv. Tripuna. Dopustite mi samo usputno upozoriti da, nažalost, u preambulu hrvatskoga Ustava nije uklopljeno međunarodno iskustvo kulta sv. Vlaha, kao simbola hrvatske povijesne države – Dubrovačke Republike, što je iznimno opasno jer se s baštinom Dubrovnika može zbiti u skorom razdoblju isti slučaj kao i s Bokeljskom mornaricom. Uporno nastojanje SANU-a u dokazivanju »srpskoga Dubrovnika« to najbolje pokazuje. Stoga je prevažno stavljanje toga problema na popis nacionalnih kulturnih prioriteta.

Velikani – don Srećko Vulović i mons. Pavao Butorac
Naveli ste popriličan broj aktualnih političkih i povijesnih činjenica koje zabrinjavaju, ali također je neosporna činjenica da je hrvatska svijest na tom prostoru kroz povijest, u tom kontekstu i Bokeljske mornarice, preživjela zahvaljujući mnogim znanim i neznanim rodoljubima, pa je pošteno spomenuti barem neke.

Dr. Lupis: Doista je dug niz velikana koji su živote i svoja umijeća posvetili očuvanju hrvatskoga identiteta u Boki kotorskoj, a ja bih spomenuo dvije ključne osobe novije povijesti, točnije u 19. i 20. stoljeću: don Srećka Vulovića i mons. Pavla Butorca.

Kult sv. Tripuna imao je također isprva simboličko značenje državnosti za komunu Kotor te se njegov lik nalazio na novcu, žigu, zastavi i bivao je kultom koji je okupljao Kotorane koji su se u identitetskom procesu stvaranja nacije kao katolici izjašnjavali Hrvatima.

Don Srećko Vulović, rođen 1840., a umro g. 1940., samozatajni bokeljski svećenik, jedini je u to doba iz Boke kotorske sustavno odgovarao na sve glasnije napadaje velikosrpskoga presizanja na kulturu i baštinu Boke te je vrlo često ostajao usamljen i tijekom XX. stoljeća minoriziran i zaboravljen. Ostavio je vrijedne znanstvene radove kao npr. »Crkva katolička i vjeroizpoviedanje iztočno u Boki Kotorskoj (Razsudba članka ‘Istorički pregled o pravoslavnoj crkvi u Boki Kotorskoj’ od P. II. u Šematizmu pravosl. Eparhije Bokokotorske i Dubrov. za god. 1874.)«, tiskana u Zagrebu 1875., zatim »Tko su bili starosjedioci Boke. Pismo prijatelju u Americi« iz g. 1892. i dr.

Mons. Pavao Butorac, rođen u Perastu g. 1888., a preminuo u Dubrovniku g. 1966., bio je kotorski i dubrovački biskup. Taj tihi Bokelj, u teškim i olovnim vremenima, trpeći različita poniženja g. 1950., svjestan činjenice o zatiranju hrvatskoga identiteta, objavio je kapitalne povijesne radove, imajući posljednji u svojim rukama brojne općinske arhive, koji su potom bili devastirani. Napisao je nezaobilazne stranice za poznavanje povijesti Boke, među kojima su npr. »Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića« objavljen u Splitu 1927., »Zmajevići«, Zagreb, 1928., »Problem kulture«, Dubrovnik, 1966., o kojem je splitski nadbiskup Frane Franić napisao: »U tom djelu on je ostavio dušu i srce jednog eminentnog hrvatskoga rodoljuba i katoličkoga svećenika i biskupa.«

Statut Hrvatskoga radničkoga društva »Napredak«
Puno bi prostora oduzeo prikaz Bokeljske mornarice i njezina hrvatskoga identiteta kroz povijest, ali za kraj iznesite barem neke povijesne isječke o tome.

Dr. Lupis: Pod imenom bratovština, latinski – confraternitates, fratiliae, scholae, ili čakavski – brašćina, skula, podrazumijeva se društvena i religiozna udruga svjetovnjaka, laika. Bokeljska mornarica, o kojoj ne ćemo ovdje govoriti kroz prizmu njezina historijata, jedna je od najdrevnijih hrvatskih bratovština s dugom i bremenitom poviješću. Prema slavnoj predaji, Kotorska/Bokeljska mornarica 13. siječnja 809. prenijela je moći sv. Tripuna iz Rosa u Kotor. Sjedište Bratovštine sv. Nikole mornara nalazilo se u crkvi sv. Nikole. Bratovštinu kotorskih pomoraca u arhivskim spisima 1353. nalazimo pod imenom »Pobožno društvo kotorskih pomoraca/Pia sodalitas naviculatorum Cetharensium«. Ona prenosi svoje sjedište u grad, unutar gradskih zidina 1453. U dokumentu iz 1493. naziva se »Bratovština sv. Nikole mornara u Kotoru/Confraternitas Sancti Nicolai marinariorum de Cathero«. Najstariji istoimeni očuvani statut bratovštine iz 26. lipnja 1463. očito je prerada nekoga starijega statuta, propisivao je prava i obveze pomoraca i uređivao njihove međusobne odnose, kao i odnose bratovštine sa svjetovnom i crkvenom vlašću. Ona je bila uobičajena bratovština pomoraca u hrvatskim srednjovjekovnim gradovima. Najbolja paralela s kotorskom Bratovštinom pomoraca sv. Nikole bila je ona u Splitu.

Dva su ključna momenta za novovjekovnu povijest Bokeljske mornarice. Prije svega činjenica da je godine 1859. velikim zauzimanjem kotorskoga biskupa Marka Kalogjere ponovno obnovljena nekada snažna bratovština kotorskih pomoraca, ali odsad kao memorijalna institucija i katolička bratovština, što je izvorno i bila pod imenom »Plemenito tijelo Bokeljske mornarice«. Biskup Marko Kalogjera kao Blaćanin, i u skladu s tradicijom svojega rodnoga Blata, gdje je postojala viteška Kumpanija, shvatio je potrebu obnove te viteške udruge, kako bi se veličajnije slavio kult sv. Tripuna. Isto valja naglasiti kako je admiral Bokeljske mornarice Rudolf Appio Giunio, korčulanski plemić, odigrao ključnu ulogu u njezinu očuvanju u vrlo teškom razdoblju ratnoga i poratnoga vremena. Početkom tridesetih godina XX. stoljeća postojala je inicijativa stvaranja saveza dalmatinskih historijsko-viteških udruženja, koju su trebale sačinjavati Viteško alkarsko društvo Sinj, Plemenito tijelo Bokeljske mornarice – Kotor, Kumpanjija iz Blata i Moreška iz Korčule.

Isto tako od brojnih povijesnih dokaza o njezinu hrvatskom karakteru govori i činjenica da je potkraj devedesetih godina XIX. stoljeća u Kotoru djelovalo Hrvatsko radničko društvo »Napredak« (1897.), a po pravilu članovima su mogli biti radnici, obrtnici i trgovci nastanjeni u Kotoru i Boki hrvatske nacionalnosti. U statutu je postojala uredba da ako društvo prestane djelovati, njegova imovina prelazi na bratovštinu »Bokeljska mornarica«, što svjedoči i o hrvatskom karakteru bratovštine. Konačno je na blagdan sv. Vincence u Blatu 1996. potpisano bratimljenje Bokeljske mornarice, Viteškoga udruženja Sinj i Kumpanjije. Te hrvatske viteške postrojbe sudjelovale su i na prvom postrojavanju predsjedniku dr. Franji Tuđmanu tijekom polaganja vijenca na Oltaru domovine na Medvedgradu. Nikada se nitko od središnjice Bokeljske mornarice nije ogradio od toga čina, jasno priznajući da su hrvatska povijesna postrojba, mudro šuteći u tada olovnim vremenima za Hrvate Boke sredinom devedesetih.

Bokeljska mornarica i crnogorsko članstvo u NATO-u 
Nije Vas baš ugodno slušati, posebice jer već dulji niz godina u hrvatskoj javnosti prevladava slika o gotovo idiličnim hrvatsko-crnogorskim bilateralnim odnosima…
Dr. Lupis: Te odnose treba stvarati i oni su, jasno je svima, nužni, ali se istina, koliko god ona bila bolna, treba reći, kako bi se uklonilo sve ono što šteti tim odnosima. Evo još jednoga primjera. U podgoričkoj je »Pobjedi« 6. prosinca 2010. objavljen članak tadašnjega izvanrednoga i opunomoćenoga veleposlanika Crne Gore u Italiji dr. Antona Sbutege u kojem se osvrće na veliku izložbu kojom je Crna Gora predstavila Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu u venecijanskoj knjižnici »Marciana« pod naslovom »Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture«. Veleposlanik je tada izjavio: »Eksponati su svjedočanstvo kulturne i umjetničke razine naših krajeva između XV. i XIX. stoljeća i dokaz da smo, upravo sada kada ističemo kandidaturu za Europsku uniju, i u to dramatično doba naše povijesti bili dio europske civilizacije. Iznimno poštovanje prema baštini, koja svjedoči o našem identitetu i kontinuitetu trajanja na ovim prostorima.« Može li netko naslutiti u spomenutom »našem identitetu«čitaj – crnogorskom, barem »h« od hrvatskoga doprinosa njegovoj izgradnji? I onda, Pomorski muzej Kotor postaje Pomorski muzej Crne Gore, u kojem se danas nalazi većinom kulturna baština hrvatske povijesti pomorstva, a sve je to bilo s ciljem krađe identiteta Bokeljske mornarice, koja bi postala povijesna postrojba Crnogoraca, svjedočeći o njihovoj tradiciji tijekom ulaska u NATO.
Zar je filozof Immanuel Kant – Rus?

Da zaključim, riječ je o postgenocidnom sindromu otimanja memorije te kulturne baštine, poslije procesa koji su eskalirali 1806. u rusko-crnogorskoj pohari, potom u sustavnom zatiranju, poput znakovitoga paleža hrvatskoga sela Kuta kraj Herceg-Novoga burne 1848., pa sve tijekom XX. stoljeća i do Domovinskoga rata tijekom srpsko-crnogorske agresije. Nitko nije odgovarao za pljačku, razaranje, progon Hrvata, postojanje koncentracijskih logora, a samo nekoliko godina poslije taj je proces bio okončan otimanjem materijalne i sada nematerijalne kulturne i nacionalne baštine. Hrvatska nije reagirala ni na otimanje hrvatske književnosti u antologiji crnogorske književnosti 1996. i kasnije. Bokeljska je mornarica paradigma i opit na kojima će hrvatska prekogranična baština biti obranjena, ali i sposobnost hrvatskih političkih struktura u svojoj vjerodostojnosti očuvanja nacionalnih interesa. Pa zar je itko rekao da je filozof Immanuel Kant Rus, makar je danas Königsberg kao Kalinjingrad dio Ruske Federacije?

Ansambal Lado u Tivtu u sklopu projekta Putevima bokeljskih Hrvata

Aplauzi i ovacije odjekivale su sinoć Upravnom zgradom Porto Montenegra na Seljanovu na koncertu hrvatskog  nacionalnog ansambla Lado.

Lado je izveo splet narodnih pjesama  iz Hrvatske, kao i splet pjesama iz Boke Kotorske, što je publika posebno pozdravila. Muzičari su pokazali vrhunsko umijeće  svirajući na tradicionalnim  instrumentima. Publiku je posebno oduševio hor Ansambla.

Prisutnima su se obratili predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković, Ambasador Republike Hrvatske Veselko Grubišić, poslanica  u Hrvatskom saboru i izaslanica predsjednice Hrvatske Koline Grabar Kitarović,  Sanja Putica izaslanica predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića  i savjetnica predsjednika za oblast ljudskih prava i manjina Sonja Tomović Šundić

Koncertu su prisustvovalii ministarka u Vladi Crne Gore  Marija Vučinović, poslanik u Skupštini Crne Gore Adrijan Vuksanović,  predsjednica Opštine Tivat Snežana Matijević, potpredsjednik Opštine Tivat Ilija Janović, hrvatski poslanik u Evropskom parlamentu Tonino Picula, konzul Marijan Klasić, kao i biskup kotorski monsinjor Ilija Janjić sa sveštenicima Kotorske biskupije.

Koncert predstavlja početak kulturno – edukativnog projekta   “PUTEVIMA BOKELJSKIH HRVATA”, a koji je pokrenut sa namjerom edukacije, jačanja prijateljstva i povjerenja. Partneri projekta su HNVCG i Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809.