TRIPUNDANSKE SVEČANOSTI U RIJECI

Tripundanski dani– Dani Bokelja u Rijeci:

 

31.01.2020.g. (petak) u 18,00 sati u Rijeci u Auli Svetog Ivana Pavla II Svetište Majke Božje Trsat pridružite prezentaciji djela prof. Luke Brajnovića i to: “Oproštaji i susreti: sjećanja iz rata i izgnanstva” (AGM, Zagreb, 2019.), “Mjesečina u uljiku”, izabrane pjesme (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2019.) i “More moga djetinjstva”, izabrani prepjevi sa španjolskoga (Alfa, Zagreb, 2019.),

07.02.2020.g. (petak) u 18,00 sati u Gradskoj vijećnici grada Rijeke izlaganje pod naslovom „Otočić Gospe od Škrpjela – od hridi do Svetišta” autora prof. Ljubica Štambuk,

09.02.2020.g. (nedjelja) s početkom u 10,00 sati Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (kod Kosog tornja) Misa u povodu proslave Svetog Tripuna, prije Svete mise će Mali admiral Maro Brajković uputiti lode Svetom Tripunu, Svetu misu će predvoditi fra Marko Vuković, dok u 11,00 sati ispred Crkve vanjska proslava započinje ples Kola svetog Tripuna koji će postaviti Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Rijekat,

15.02.2020.g. (subota) s početkom u 19,00 sati u “Hotelu Jadran” na Pećinama”Bokeljsku noć” tradicionalna manifestaciju Bokelja u Rijeci, za glazbeni dio večeri zadužen je band «Pešekani», sve informacije na mob. 091/7901 371, 091/2795332

 

Na Zakonu o vjerskim slobodama potrebno je dodatno raditi

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, koji je donesen u posljednjim danima prosinca 2019., bio je povodom za razgovor s kancelarom Kotorske biskupije don Robertom Tonsatijem…

 

IZVOR: Nedjelja, Portal Katoličkog tjednika

Razgovarao: Željko Ivković

Don Robert je rodom iz Herceg Novog, grada u kojem je rođen Sv. Leopold B. Mandić. Nakon osnovne škole otišao je u sjemenište i Klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici, a potom i na studij teologije na KBF u Zagrebu.

Poslije đakonskog i svećeničkog ređenja djelovao je u nekoliko župa Kotorske biskupije, a onda otišao na studij crkvene povijesti na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je stekao bakalaureat te magistrirao povijest Crkve.

Na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku završio je arhivistiku. Poslije povratku iz Rima, uz brojne dužnosti koje obavlja u biskupiji, djeluje kao kancelar biskupije i župnik Mula.

Osim novog Zakona s njim smo razgovarali o općim pitanjima koja se tiču vjerskih sloboda…

Poštovani, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj te sintagme? Što za vas znači vjerska sloboda?

Sam termin se čini dosta jasnim, iako to nisu sve njegove implikacije. Vjerska sloboda, odnosno sloboda vjeroispovijedi je jedna od temeljnih ljudskih sloboda koja je kao takva zajamčena i Općom poveljom o ljudskim pravima kao i Konvencijom Europske unije o temeljnim pravima. Te nam povelje kažu da svi ljudi imaju pravo na slobodu vjeroispovijedi, savjesti i mišljenja, te da tu slobodu mogu izraziti na različite načine bez ograničavanja od strane države ili neke druge institucije.

Vjerska sloboda podrazumijeva i prigovor savjesti koji može imati različite posljedice u moralnom i zakonskom smislu. Vjersku slobodu ne promatram bitno drukčije od onoga kako je definiraju te važne povelje o ljudskim pravima, i žalosti me činjenica da se i u 21. st. ona ne shvaća niti ostvaruje podjednako u cijelom svijetu. Kada govorimo o kršenjima vjerske slobode, iznenadili bismo se da se one nužno ne događaju u nekim dalekim zemljama, nego često i u samoj Europi: radnica koja je otpuštena bez plaće jer je oko vrata nosila srebrni križić, ili Crkva koja je spriječena da ostvari pravnu osobnost jer joj je država onemogućila registraciju, brutalno miješanje vlasti u nutarnje ustrojstvo jedne vjerske zajednice… samo su neki od brojnih primjera kršenja vjerske slobode.

Jedan od nedavnih dogodio se u SAD-u, kada je djetetu na božićnoj priredbi zabranjena izvedba čuvene božićne pjesme pod izlikom da je njezin tekst previše religiozan. Bez obzira na zakonske okvire, mislim kako je važno za svakog istinskog bogotražitelja da svoju vjeru živi i u duhovnoj slobodi, jer ga samo ta može dovesti do cjelovita ostvarenja kao čovjeka i vjernika.

Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u Crnoj Gori, a kakvo u svijetu? Kako žive katolici u Crnoj Gori?

Katolici su u Crnoj Gori manjina. Tek oko 3% cjelokupnog pučanstva Crne Gore, koja ima samo oko 630 000 stanovnika, čine katolici. I samo su dvije katoličke biskupije na cijelom teritoriju države. Objektivno govoreći, mislim da katolici u svakodnevici uživaju sva prava kao i svi drugi građani ove države. Ove godine je zanimljivo bilo primijetiti kako se u medijima jako isticalo pravo katolika da svetkuju svoje božićne blagdane: od 24. do 26. prosinca, imali su pravo izostati sa svog radnog mjesta. To je ono što je zakonom zajamčeno pravo. Naravno, drugo je pitanje u kolikoj su mjeri svi to htjeli ili mogli ostvariti na svojim radnim mjestima.

Teško je općenito govoriti o tome kako katolici žive jer su društveni konteksti u kojima žive različiti. Držim da je stanje prilično zadovoljavajuće kada je riječ o njihovim pravima i slobodama, ne toliko kada je u pitanju njihovo aktivno prakticiranje vjere. Ne smijemo zaboraviti da je tijekom zadnjih desetljeća došlo do jake asimilacije. Negdje još uvijek postoji stigma predrasude zasnovana na neznanju i staroj antikatoličkoj propagandi, ali postoje i prekrasni primjeri suživota i uzajamnog poštovanja koji su doista za svaku pohvalu.

Mislim da su upravo takvi primjeri ono što treba isticati. Zgodno je podsjetiti se da je Crna Gora potpisala Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom koji je ratificiran u skupštini 2012., te da ima i apostolskog nuncija koji je zajednički za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

Možete li nam reći koliko je bilo kršenja vjerskih sloboda katolika u prošlosti i danas, te u čemu se ona najviše očituju?

Ako govorimo o prošlosti koje se neki stariji čitatelji još uvijek sjećaju, mislim na komunistički režim, rekao bih da su kršenja bila proporcionalna onima u cijeloj tadašnjoj SFRJ. U poratnim godinama (Drugi svjetski rat) najviše su žrtve podnijeli svećenici.

Današnje spoznaje zasnovane na arhivskim dokumentima pokazuju nam da je djelovanje Crkve u Crnoj Gori bilo budno praćeno od službi državne sigurnosti, te da je osobito prema Katoličkoj Crkvi bio zauzet sumnjičav stav. Crkvu se promatralo kao nekakvu prijetnju nacionalnom jedinstvu, a veliki događaji kao što su proslava beatifikacije i kanonizacije Sv. Leopolda B. Mandića promatrani su kao nekakvo nacionalističko kontriranje tadašnjoj državi, te su izvlačeni potpuno krivi i tendenciozni zaključci o životu i djelovanju Crkve. Unatoč svemu, život Crkve nije prestao, niti su bila onemogućena veća okupljanja vjernika.

Ipak, treba reći Crna Gora je po mnogo čemu kontradiktorna. Dok državne vlasti nisu bile blagonaklone prema svećenicima, niti prema ljudima koji svoju vjeru otvoreno prakticiraju (otvoreno im je uskraćivano napredovanje na poslu ili beneficije koje su imali članovi Partije), istodobno su časne sestre franjevke bile pozvane raditi u bolnici na Cetinju. Njima je omogućeno svoje poslanje među bolesnima ostvarivati noseći habite svoga reda što je, recimo, u drugim državama bilo zabranjeno ili nepoželjno. Tako je od skupine redovnica koje su iz Slovenije došle u Crnu Goru kasnije nastala Crnogorska provincija franjevki Bezgrješnog začeća. S druge strane, crkvena imovina, ne samo Katoličke Crkve, mahom je oduzimana i za nju nikad nije isplaćena pravedna naknada, niti je donesen zakon o restituciji crkvene imovine, nažalost njegovo donošenje još uvijek nije na pomolu.

U novije vrijeme, osobito nakon rata 90-ih, katolici su znali biti metom napada, više po nacionalnoj osnovi, nego vjerskoj jer se te dvije identitetske odrednice ovdje vrlo često miješaju i izjednačuju. Bilo je napada na pojedine crkve, potpaljivanja požara, oštećenja imovine, pljačke, ružnih grafita, vrijeđanja.

I danas nam neke ankete pokazuju predrasude i nestrpljivost prema drugima i drugačijima, a po naravi stvari, katolici kao manjina upadaju u takve kategorije. No, uvijek se radi o sporadičnim incidentima. Čini se da nekima jako smeta taj Temeljni ugovor, te se i on prikazuje u krivom svjetlu, gotovo kao plod nekakve urote.

U zadnje vrijeme nije zabilježen stvaran i težak slučaj onemogućavanja nekom katoliku da slobodno ispovijeda svoju vjeru.

U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. prosinca Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Međutim tomu se oštro protivi SPC… Možete li nam reći kakav je Vaš stav i stav Katoličke Crkve u Crnoj Gori o tome?

Proces donošenja tog zakona doista je bio dugotrajan i mukotrpan. Mi smo kao Katolička Crkva, jednako kao i druge Crkve i vjerske zajednice, imali priliku reći svoje mišljenje i iznijeti svoje primjedbe, što smo u konačnici i učinili. Prvi nacrt zakona smatrali smo doista neprimjerenim jer je u mnogočemu bio restriktivan, kontradiktoran i u neskladu s nekim temeljnim postavkama vjerskih sloboda i prava. Nismo se slagali s člankom koji govori o prelasku crkvene imovine u državno vlasništvo, ali ni s drugim dijelovima zakona; naši prigovori su se odnosili na gotovo 70% teksta nacrta zakona. No, svoje smo argumente nastojali iznijeti mirno, s poštovanjem i bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti. Čini mi se da su i predlagači zakona to prepoznali. S druge strane, svjedočio sam neobično agresivnom i neprikladnom izražavanju neslaganja s tim nacrtom zakona, koje su pokazali pripadnici (laici) SPC-a prigodom javne rasprave u Kotoru, kada je cijela situacija bila na rubu sukoba, a pojedinci su uzeli sebi za pravo regulirati pristup u dvoranu određenu za okrugli stol. Koliko god ona bila mala, što je bila ozbiljna organizacijska pogreška, takvo ozračje ne mogu okarakterizirati niti kršćanskim niti demokratskim. Slično se događa i sada, s gotovo svakodnevnim prosvjedno-molitvenim šetnjama: dok s jedne strane vjernici koriste svoje pravo da neslaganje sa zakonom iskažu javnim i mirnim prosvjedom, događa se da taj prosvjed bude i prilika za vrijeđanje pripadnika drugih nacija.

SPC nedvojbeno osuđuje bilo kakvu zloporabu tih prosvjeda, i poziva da se oni ne politiziraju, no u ovakvoj situacija kakva trenutno vlada, o čemu se možete osvjedočiti i iz medija te privatnih snimki na društvenim mrežama, to je veoma teško. Retorika koju koriste pojedine političke stranke bliske SPC-u vrlo je opasna, i ne doprinosi miru i stabilnosti.

S druge strane nisam siguran da bi se vanjskom promatraču povremeno retorika pojedinih predstavnika SPC-a činila posve prikladna za jednu Crkvu i njezine poglavare, čak i kada bi sve bilo onako kako oni to shvaćaju. Pohvalno je što inzistiraju na molitvenom karakteru tih prosvjednih skupova, iako vjerujem da su i sami svjesni da ne mogu imati pod kontrolom tako veliko mnoštvo ljudi koje u njima sudjeluje, zacijelo s različitim nakanama. Osobno sam bio uključen u „pregovore“ kao dio tima Kotorske biskupije od samog početka, tako da sam imao uvid i u stajališta predlagača zakona s kojima se nisam mogao uvijek složiti. Prije samog donošenja zakona, u Skupštini Crne Gore organizirana je sjednica Odbora za ljudska i manjinska prava na kojoj su sudjelovali i predstavnici Crkava i vjerskih zajednica. Sjednica je trajala više od pet sati: jedan od poslanika (zastupnika) došao je odjeven kao katolički svećenik – u košulji s kleričkim kolarom, čime je valjda htio dati do znanja da ne priznaje Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu kao validnu Crkvu, a nisu izostale ni uvrjede na račun njezinih predstavnika kao i provokacije.

Sva ta performansa je u biti pokazala kako, nažalost, pojedinci mogu bez posljedica omalovažavati tuđe vjerske osjećaje. Naravno da nije na nama, kao katolicima, da se miješamo u unutarnja pitanja drugih Crkava, no ono što se dogodilo prilikom te rasprave zaslužuje osudu jer je došlo do vrijeđanja, ne samo vjerskih osjećaja, nego i ljudskog dostojanstva. Cijela rasprava u kojoj smo trebali ravnopravno sudjelovati svi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica, u konačnici se svela na pitanje koja je Crkva kanonska, iako se zakon time zapravo ne bavi. Što se tiče događaja koji su uslijedili za vrijeme glasovanja za zakon i nakon toga, o tome je dovoljno informacija i snimki dostupno na internetu. Osobno mislim da je to bio doista poraz demokracije i uljudbe.

Što se samog zakona tiče, istina je da bismo voljeli da je dijalog s Vladom bio dulji jer bi zacijelo bio i produktivniji: ovako je zakon u usvojenoj verziji doista dotjeraniji i svakako poboljšan, ali i dalje mislimo da je na njemu bilo potrebno više raditi čime bi se mnoge stvari mogle dodatno raščistiti. Mi smo od samog početka smatrali da pitanje crkvene imovine ne treba biti dio tog zakona, već da to pitanje treba rješavati posebnim zakonom za što Vlada nije imala sluha. Osobno mislim da je to velika šteta jer je time previše opterećen cijeli zakon. Ovim se zakonom npr. zabranjuje osnivanje crkvenih ili vjerskih osnovnih škola, a postoje i druge prijeporne točke. Nije u potpunosti jasna namjera koju država ima s crkvenom imovinom, iako je sada taj članak detaljnije obrazložen pa su i bojazni nešto manje.

Smatramo da je bilo dužno donijeti suvremeni zakon koji će nadomjestiti onaj iz 1977., iz razdoblja kad je stav prema Crkvi i vjeri bio retrogradan. No, mi vjerujemo u pravni poredak, kako državni, tako i međunarodni, te smatramo da ako bude potrebno, da ćemo svoja prava moći ostvariti upravo pravnim putem koji ni Crna Gora koja ozbiljno korača k Europskoj uniji neće moći ignorirati.

Je li, prema podatcima, neka religijska zajednica u Crnoj Gori u lošijem položaju od druge? Hoće li novi zakon nešto promijeniti?

Ne posjedujem takve podatke. Položaj pojedine vjerske zajednice najviše ovisi o broju njezinih članova, tako da je neizbježan zaključak da nisu sve vjerske zajednice u jednakom položaju, jer su neke doista male i ograničeno rasprostranjene. Novi zakon bi mogao pomoći manjim vjerskim zajednicama u ostvarivanju dodatnih prava, osobito onima koje su nedavno osnovane ili će se tek osnovati. Njime se, doista na vrlo liberalan način, omogućava stjecanje pravne osobnosti vjerske zajednice ukoliko se upiše u predviđeni registar, a ima najmanje tri punoljetna člana. S druge strane zakonom se želi spriječiti da jedna vjerska zajednica djeluje protiv ili na štetu druge, što može biti i sklizak teren jer je uvijek pitanje shvaćanja i tumačenja djelovanja jedne strane. Koliko će se primjenom zakona situacija zaista promijeniti, pokazat će budućnost.

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma u svijetu, na drugoj strani također smo svjesni galopirajućeg relativizma i modernog ateizma. Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Teško je predvidjeti na koji način će ove krajnosti utjecati na slobodu ispovijedanja vjere i mislim da je njega donekle moguće dati samo kada se ima u vidu određeni društveni kontekst. Držim da je sve što ste naveli u pitanju podjednako opasno, i da donosi pustoš i dezorijentaciju. Danas je vjerski fanatizam na Zapadu, u europskom ili američkom kršćanskom kontekstu, bitno različit od, recimo, islamskog fanatizma, bilo na Zapadu, bilo na Istoku. U prošlosti imamo primjere koji nisu pravila, u kojima su kršćani obuzeti fanatizmom posezali za nasiljem, u zemljama u kojima su i sami prije bili žrtve progona i nasilja. Primjera radi, u vrijeme Velikog rata, spoj patriotizma i religioznosti urodio je nesmiljenim fanatizmom koji je prkosio čak i samom papi Benediktu XV. koji je pozivao na okončanje „bespotrebnog klanja“. Tako se dogodilo da dok je Papa pozivao na mir, da su neki propovjednici pozivali na rat.

Kako svaka sila rađa silu, jedan od mogućih scenarija je da će agresivna sekularizacija nastupiti kao odgovor na agresivni vjerski fanatizam. Uslijed takvih oscilacija iz krajnosti u krajnost, zdrav odnos prema religiji i vjeri, nažalost, biva ranjenim i teško ga je ponovno uspostaviti. S druge strane fanatizam je odgovor, premda krivi, na relativizaciju svega što se tiče religije i tradicionalnih vrijednosti. Vidimo da se u svijetu događaju jake polarizacije društva i da se događa da ekstremni desničari nerijetko pokazuju i vrlo snažno svoju vjersku pripadnost koja poprima zelotski i borbeni karakter. Koliko se radi o istinskom prianjanju uz određenu religiju, a koliko samo o vanjskoj formi, nije moguće ovako reći, uostalom, djela uvijek sve pokažu.

Početkom svake godine Papa predstavlja svoju poruku u povodu Svjetskog dana mira koji se u Katoličkoj Crkvi obilježava 1. siječnja. Jedna od univerzalnih poruka je potreba za mirom i vjerskim slobodama… Koliko se dotiču ova dva pojma: mir i vjerske slobode?

Ti su pojmovi gotovo nerazdvojni jer jedan podrazumijeva drugi. Teško je govoriti o istinskom miru među ljudima, o bratstvu, slozi, jednakosti ako se negdje jedna od osnovnih ljudskih sloboda, koja se tiče najintimnijih i najdubljih osjećaja pojedinca, krši, brani i onemogućuje. Papa Franjo je, kao i uvijek, iznio slojevitu poruku za Svjetski dan mira, u kojoj progovara o preprekama univerzalnom miru koje sami stvaramo i daje upute kako se njih može nadvladati.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za crnogorsku, ali i katoličku svakodnevicu u Crnoj Gori?

U zadnjem dijelu ovogodišnje poruke za Svjetski dan mira Sveti Otac kaže: „Put pomirenja iziskuje strpljivost i povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo. U prvom redu to znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir.” U ovom turbulentnom vremenu za Crnu Goru, koju je Zakon o slobodi vjeroispovijesti podijelio i uznemirio, mislim da je važno upravo prihvatiti činjenicu da je mir i sloboda vjeroispovijesti nešto što svi trebaju, te da se ne tiče samo jednih ili drugih…

Ako to želimo postići, potrebno je promijeniti retoriku, bez obzira odakle ona dolazila, prestati s jednostranim monolozima i prestati unositi dodatnu pomutnju i manipulaciju. Ovdje na nikoga ne upirem prstom, nego konstatiram činjenice koje je barem danas lako provjeriti. Ako sve zainteresirane strane smognu dovoljno prisebnosti i zrelosti da racionalno i argumentirano pristupe rješavanju nastalih problema, iskreno vjerujem da će to biti puno korisnije od bilo kakvih političkih i vjerskih agitiranja, te jednostranih sagledavanja stvarnosti bez spremnosti na ustupke. Potrebni su nam strpljivost i povjerenje koji su u ovom trenutku gotovo potpuno odsutni. Potrebna nam je vjera u Božje vodstvo i njegovu providnost, vjera u mir i u mogućnost zajedništva i suživota unatoč različitim stavovima i svjetonazorima.

Upoznavanje djela prof. Luke Brajnovića uz prezentaciju tri njegove knjige dana 31.01.2020.g. u 18,00 sati u Rijeci

Najavljujemo za dan 31.01.2020.g. u 18,00 sati u Rijeci u Auli Svetog Ivana Pavla II Svetište Majke Božje Trsat upoznavanje djela prof. Luke Brajnovića uz prezentaciju tri njegove knjige “Oproštaji i susreti: sjećanja iz rata i izgnanstva” (AGM, Zagreb, 2019.), “Mjesečina u uljiku”, izabrane pjesme (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2019.) i “More moga djetinjstva”, izabrani prepjevi sa španjolskoga (Alfa, Zagreb, 2019.).

Tripundanski dani u Rijeci 2020

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Rijeka u sklopu Tripundanskih dana- Dana Bokelja u Rijeci organizira predstavljanje djela prof. Luke Brajnovića. Proslava Svetog Tripuna prigoda je da Bokelji prikažu slavna djela Bokeljske mornarice, pomorstva bokeljskog kraja, ali i prilika za upoznavanje pojedinaca i njihovog doprinosa društvu.

prof Luka Brajnović (1919 kotor-Pamplona 2001)

Upravo prof. Luka Brajnović zauzima jedno od najčasnijih mjesta među Bokeljima, pa i općetio Hrvatima 20. st. i to ne samo zbog svojega književnog, novinarskog i profesorskog rada već zbog svojih ljudskih vrlina. Prigoda je ovo da se upoznavanjem života i djela prof. Brajnovića u njemu ponudi životni uzor. prof. Luke Brajnovića je i sam bio član Bokeljske mornarice i u svojem djetinjstvu već na ponos svoje obitelji osvojeg kraja kao Mali admiral Bokeljske mornarice uputio je s Katedrale u Kotoru Lode nebeskome zaštitniku sv. Tripunu. Luka Brajnović ostao je zapisnin kao Mali admiral Bokeljske mornarice 1928, a svojim životom ostat će zapisan kao uzor mnogih Bokelja.

(više…)

Zašto je odbijen prijedlog Crne Gore za uvrštenje Bokeljske mornarice na UNESCO listi nematerijalne baštine?

IZVOR: DUX RADIO

 

Zašto je odbijena nominacija Crne Gore da se uvrsti Bokeljska mornarica na UNESCO listu nematerijalne baštine bila je tema djela rasprave na aktualnom satu u Parlamentu Crne Gore.

Na poslaničko pitanje g. Adrijana Vuksanovića (HGI) odgovore i obrazloženja je iznosio ministar kulture Crne Gore g. Bogdanović. Tijekom izlaganja i kasnijeg obrazloženja g. Adrijana Vuksanovića ukazano je kako se nominacijski list za uvrštenje ne može popravljati, kako se to ranije tvrdilo,  već ponovno predati u novu proceduru do konca ožujka 2020.g. kao i da se o takvom novom prijedlogu Crne Gore pred UNESCO može raspravljati tek 2021.g.

Cijela rasprava se može pogledati u nastavku.