Don Anton Belan

KOTORSKO ZAVJETNO SVETIŠTE GOSPE OD ZDRAVLJA

Oprosti, majko, sveta, oprosti,
Što naših gora požalih bor,
Na kom se, ustuk svakoje zlosti,
Blaženoj tebi podiže dvor;
Prezri nebesnice, vrelo milosti,
Što ti zemaljski sagriješi stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
(Laza Kostić)

Visoko oko 260 metara, uzdiže se surovo nad Kotorom brijeg Svetog Ivana, u narodu poznatiji kao Sanđovani (San Giovanni), ime mu potječe od istoimene crkvice koja se prvi put spominje 1440. godine. Sve do druge polovice XIX. stoljeća nalazila se u glavnoj gradskoj tvrđavi (kaštio) na samom vrhu brijega, te je bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju i služila je za potrebe vojske koja je čuvala gradske zidine (Istorijski arhiv Kotor, S.A. V, str. 1001; Biskupski arhiv Kotor, Vol. XX, str. 361). Godine 1778. crkva sv. Ivana je u dobrom stanju, te se u njoj nalazi oltar od opeka (Spomenik, CXXVII, str. 146). Patronat nad ovom crkvom imali su kotorski rektori koji su birali kapelane, a biskup ih je potvrđivao. Godine 1497. spominje se kao kapelan svećenik Bazilije Drago – capellanus in castro Cathari (IAK, S.N. XXI, str. 139). Benediktinca o. Timoteja Cisillu, kojega je 8. siječnja 1612. godine kotorski rektor imenovao za kapelana, biskupov vikar nije htio potvrditi (BAK, Vol. XI, str. 449). Na blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, u tvrđavi se održavao sajam te je uoči blagdana i na sam blagdan bio slobodan pristup građanima na tvrđavu (Gregorio Zarbarini, Prose, u rukopisu, str. 118). Godine 1542. na ovoj crkvi se spominje zvono kojega je skinuo providur Matteo Bembo (Giuseppe Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, str. 48). Za vrijeme mletačke vladavine kaštio sv. Ivana služio je kao tamnica za političke osuđenike. Tako je godine 1774. zbog političkih razloga na 20 godina bio osuđen o. Ivan Gagliardi član pustinjačkog reda sv. Augustina iz Brescie. Deset godina je proveo u tamnici a ostalih deset u kućnom pritvoru u samostanu sv. Klare (Glasnik narodnog univerziteta Boke Kotorske, godina II, br. 4-6). Godine 1779. u njoj je bio utamničen i umro Carlo Contarini, koji je u Veneciji bio veliki širitelj francuskih ideja i masonerije (BAK, Vol. VII, str. 524). Neko su vrijeme tu čamili i pobunjeni austrijski mornari pred svršetak I. Svjetskog rata. Dana 1. rujna 1790. godine kotorski je vanredni providur riješio službe kapelana kotorske franjevce iz samostana sv. Klare, te imenovao don Antona Gratisa, povjerivši mu i duhovnu  brigu za zatvorenike u tvrđavi (IAK, Zadaća don Antona Miloševića, br. 49, str. 46). Ova je crkvica bila poznata i izvan Kotora. Godine 1711. neka Magdalena iz Kuta, ostavlja crkvi sv. Ivana ponad Kotora jedan srebrni dukat: pola za jednu misu a pola za svijeće (IAK, S.N. CXXXII, str. 734-735). Kada je naziv San Giovanni prešao na čitav brijeg nije nam poznato. Poznati kotorski pjesnik Ivan Bolica u svojoj latinskoj poemi „Descrpitio sinus et Ascriviensis urbis“ u kojoj slika ljepote rodnog grada i kraja, kaže da je brijeg nad Kotorom bez imena: Mons est sine nomine. A kada u toj poemi govori o crkvi Gospe od Zdravlja kaže da se nalazi na svetom brdu: Templum in monte sacrum quoad Diva puerpera coeli incolit. Ova je poema nastala oko 1550. godine.

Na tom brijegu, negdje na pola puta ka kotorskoj tvrđavi, uzdiže se u Boki poznato Gospino svetište, koje se u arhivskim izvorima i historiografiji susreće pod slijedećim nazivima:  Gospa od Počivala (IAK, U.P. XLVI, str. 611, Madonna de riposo; BAK, Vol. XLVI, str. 799); Madonetta (IAK, S.A. LXIX, str. 193), Madonna a quiete (Don Niko Luković, Zvijezda mora, str. 55), Madonnina (G. Zarbarini, Prose, u rukopisu, str. 68), Madonetta del monte (IAK, Zadaća don Antona Miloševića 51, str. 21), Gospa od Zdravlja (Nadžupski arhiv Perast, Jerolim Forti, Propovijedi VI, br. 10) ili Madudina kako je u Kotoru još i danas zovu. Listajući knjige Biskupskog arhiva, samo na jednom mjestu sam naišao na naziv crkva Sv. Križa. Mislim da se prije izgradnje crkve u XV. stoljeću tu nalazio križ kao oznaka za počivalište odnosno Kalvarija, pa je naknadno sagrađena crkva nazvana Gospa od Počivala. Arhivski podatak govori o zadatoj pokori jednom luteranu koji je prešao na katoličku vjeru te mu generalni vikar 22. veljače 1772. godine određuje pokoru: „Ut primo dies sabbati quando tempus permitat visitet nudi pedibis imaginem BMV in ecclesia Sanctae Crucis, nuncupatae dell riposo – Da prve subote u mjesecu, kada vrijeme to dopusti, golih stopala posjeti sliku Blažene Djevice Marije u crkvi sv. Križa, danas nazvanoj Gospa od Počivala“ (BAK, Vol. XLIV, str. 144).

Pretpostavljam da je najstariji hrvatski naziv za ovo svetište Gospa od Počivala. U prvoj se polovici XV. stoljeća (7. ožujka 1431.) u kotorskim izvorima nailazi na ženski hipokoristik Gospa – item omni die sabbatho ad altare dictum Gospe (hoc est Dominae Virg.) una missa cantetur(Farlati, Illiricum sacrum, VI, str. 454; BAK, Vol XIX, str. 95), kao i na toponim Pocivalum: usque subtus pocivalum et usque ad muros civitatis et supra via Com. per quam itur in castrum (IAK, S.N. V, str. 48) što u stvari predstavlja hrvatsku riječ s latinskim sufiksom na „um“. Ovo nije rijedak primjer u latinskim dokumentima srednjeg stoljeća na istočnoj obali Jadrana. Crkva je građena u XV. stoljeću, u arhivskim dokumentima prvi put se spominje 1518. godine (IAK, S.A., XXXII, str. 474). Ima otvoren duboki narteks u formi gotičkog luka i nadsvođena je gotičkim svodom, ostali dio građevine pripada baroku, na pročelju ima barem po formi, malu gotičku rozetu. Ulazna vrata su od kovanog željeza i spominju se već 1745. godine: porta ecclesiae est ferrea elaborata ad modum cratis cum duabus ferreis clavibus et seris clausa – vratnice crkve su željezne u obliku rešetke sa dva željezna ključa i zaključavaju se (BAK, Vol. XXXVI). Skromnih je dimenzija 9,75 x 4 m, a narteks 3,06 x 4,65 m, popločana je crvenim i bijelim đuričkim kamenom u dijagonalnom šah poretku. Ima sakristiju s kamenim svodom u kojoj je bistjerna koja se spominje u XVIII. stoljeću. Oltarski prostor je povišen za pet stepenica. Bdije nad gradom upotpunjujući veličanstvenu arhitekturu prirode i čovjeka. Zvonik je završen 10. ožujka 1727. godine kada biskup Hiacint Zanobetti daje relikvije sv. Gaudencija i Venerande da se postave u podnožje križa zvonika (BAK, Vol. XXIX, str. 324). Vinka Bolica u svom testamentu od 9. listopada 1704. godine određuje 30 dukata za prenašanje zvonika iznad sakristije crkve Gospe od Počivala – et alla Vergine del Riposo in monte sopra la citta, ducati trenta per esser impiegati a trasportar il campanille dentro sopra la sachrestia…(Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, knj. XI, god. 1959., str. 129). U zvoniku se nalaze tri zvona izrađena 1930. godine u glasovitoj ljevaonici zvona De Poli iz Vittorio Veneta (Italija) koja je utemeljena 1453. godine. Zvonik je visok s novopostavljenim križem 18 metara, ima oktogonalnu kamenu kupolu s istaknutim rebrima, te je rađen u isto vrijeme kad i zvonik crkve sv. Klare, s njim ima i određenu sličnost,. Crkva je posvećena Prikazanju Blažene Djevice Marije u hramu i na poseban način slavi se kao Gospa od Zdravlja 21. studenog. Od 1. siječnja 1787. godine blagdan Gospe od Zdravlja više nije zapovjedani blagdan (BAK, Miscellanea, Apostolski Breve). Uz crkvu se u XVI. stoljeću spominje isposnička ćelija kotorke Bernardine Bisanti koja je, kao i bl. Ozana uz crkvu sv. Pavla, uz ovu provodila život u strogoj pokori i molitvi. U crkvi se nalazi grobnica poznate kotorske obitelji Bolica, a pod narteksom grobnica kotorskog građanina, grofa Antona Lukovića. Iz latinskog natpisa na njoj, razaznajemo da on nije zaboravio svoje u životu pa ni oni njega nisu zaboravili poslije smrti:

HIC JACET
PETRVS ANTONIVS COMES
DE LVCOVICH
CATHARENSIS
NON OBLITVS SVORVM
IN VITA
NEC OBLIVISCENDVS AB ILLIS
IN MORTE
MDCCCLX

U crkvi je veoma lijepi mramorni oltar koji je urađen u Veneciji od strane mletačkog kipara Bernarda Tabacca, oko 1700. godine (Radoslav Tomić, Dva priloga za baroknu umjetnost u Boki Kotorskoj, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 34, str. 113-120). Na oltaru su dva kipa, jedan sv. Tripuna zaštitnika grada Kotora i Kotorske biskupije i drugi sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, kojoj je Kotor dugi niz stoljeća pripadao geografski, civilizacijski i vjerski. Oltar je prenesen iz crkve sv. Nikole mornara 1819. godine (GPM, XVI, str. 76). U vizitaciji kotorskog biskupa Dall’Oglio 1776. godine govori se da je u crkvi samo jedan oltar koji je drveni i ima kamenu trpezu: altare quod est ligneum et unicum, cuius mensa lapidea continet… (BAK, Vol. XLVI, str. 799). Čudotvorna ikona Gospe od Zdravlja, na platnu, rad je mletačko-kretske škole i datira se u XVI. stoljeće, danas se čuva u riznici kotorske katedrale. Srebrni okov ove ikone je iz prve polovice XVIII. stoljeća jer je stari 15. siječnja. 1727. godine bio ukraden (IAK, U.P. XLVI, str. 611-620). Crkva je bila opljačkana i u srpnju 1943. godine od strane talijanskih vojnika, tada su ukradena 143 srebrne zavjetne pločica (ex voto) većinom iz starije prošlosti, dva srebrna kaleža, srebrni relikvijar u obliku monstrance, kao i srebrni okvir sa srednje carteglorie. To je 1945. godine približno vrijedilo 20.000 dinara (BAK, Miscellanea III). Godine 1730. crkva i grad su teško stradali kada je barutanu u blizini crkve pogodio grom, tada je bilo 30 mrtvih i 300 ranjenih pa se svake godine 30. srpnja obavljao spomen na taj događaj – trenta iulii anniversaria incendi munitionum pulveris (BAK, Vol XXXVI, str. 6).

Do ovog svetišta vodi 520 stepenica, a do tvrđave 1420. Stepenište vijuga usporedo s kosim popločanim putem za izvlačenje topova. Četiri kapelice uz put prema svetištu čuvale su slike koje su predstavljale četiri blagdana posvećena Blaženoj Djevici Mariji: Navještenje, Susret Marije s Elizabetom, Rođenje Isusovo i Uznesenje Bogorodice na nebo. Danas se te slike nalaze u crkvi. Do svetišta i tvrđave vode tri puta. Onaj od Rijeke, zatim Gurdića i glavni Scala Santa (Via Santa). Od 1760. godine, glavni je put onaj iza crkve sv. Marije od Rijeke (Parilo), koji je te godine bio preuzređen i adaptiran za izvlačenje topova i municije. Na tu obnovu podsjeća i luk kojega resi glava mletačkog lava i križ s latinskim natpisom:

REGIA MUNITAE RUPIS
VIA
A.D.
MDCCLX
Kraljevski put utvrđenog brijega
Godine Gospodnje 1760.

Kult Gospe od Zdravlja u Crkvi se proširio poslije 1630. godine, osobito u krajevima gdje je vladala Mletačka Republika. Te godine je u Veneciji od kuge umrlo 80.000 stanovnika, a na području cijele Republike 600.000 (La basilica della Salute in Venezia, 2010., str. 8). Kao zavjet za zaštitu od kuge Mlečani su tada (1630.-1687.) podigli čuveno svetište posvećeno Gospi od Zdravlja koje je završio arhitekt Baldassar Longhena. Kada je Candia (Kreta) pala u Turske ruke 1670. godine Mlečani su donijeli u Veneciju ikonu Crne Gospe, koja se i danas časti i štuje u crkvi Santa Maria della Salute. U toj crkvi na podu dominira natpis Unde origo inde salus, naime utemeljenje Venecije bilo je na blagdan Navještenja (origo) 25. ožujka 421. godine, a po njoj je došao i spas od kuge (salus) 1630. godine. Sagrađena je na prostoru koji počiva, kako to bilježi suvremenik izgradnje Sansovino 1663. godine, na 1.106.657 drvenih stupova (šipova). Poslije strašne pošasti kuge koja je sijala smrt 15 mjeseci, Senat je odlučio učiniti javni zavjet, dužd Nicola Contarini saziva svečanu sjednicu želeći saslušati mišljenje senata (senatus consulto) koji treba da odredi, ukoliko zavjet bude uslišan i kuga prestane, sumu novca koju će Republika utrošiti za izgradnju jedne zavjetne crkve u čast Bogorodici. Prigodom tajnog glasanja jedan je glas bio protiv. Dužd i senatori su ostali iznenađeni činjenicom da je netko među njima protiv zavjeta i gradnje crkve. Odlučeno je da se ponovno glasa i ishod je bio isti, jedan glas protiv. Svi su pogledom pokušali prepoznati protivnika zavjeta. Tada se ustao jedan od njih rekavši: Gospodo senatori, moj je glas bio protiv, ne protiv zavjeta, ne protiv Bogorodice niti Republike, već sam protiv da ovaj dom određuje i ograničava sumu koju ćemo utrošiti ako naš zavjet bude uslišan. Svi su ostali oduševljeni prihvativši prijedlog (Vincenzo Muzzatti, Florilegio di esempi Mariani, str. 102-103). Zahvaljujući jednom glasu protiv, danas se na ulazu u Canal Grande uzdiže jedna od najljepših crkava svijeta u čast Bogorodice, magični kameni cvijet u smaragdnim vodama mletačke lagune.

I u Kotoru se više puta pojavljivala kuga, arhivski dokumenti je spominju 1363., 1400., 1422., 1430., 1435, 1503., 1572., 1667. i 1772. godine, kada je kuga pustošila predgrađe Kotora Horti i Škaljare. U zahvalu što je sam grad bio pošteđen kotorska je općina 1773. godine darovala katedrali veliki srebrni antependij za ures glavnog oltara. U Škaljarima je tada zbog kuge bio uništen i crkveni mobilijar kako je to bio običaj, jer se smatralo da su i stvari okužene: sed absque umbella que tempore Pestilentiae igni tradita fuit cum nonnullis aliis suppellectilibus huius pauperime Ecclesiae (BAK, Vol. L, str. 50). Godine 1363. od kuge su pomrle sve časne sestre kotorskog benediktinskog samostana sv. Martina (Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, Sv. II, str. 508). U srpnju 1435. godine kuga je opustošila Kotor, svi građani su napustili grad, ostali su samo biskup i knez i još petnaest osoba: quod dum de anno Domini MCCCCXXXV de mensis Julii vigiret epidemia in civitate Cathari, ipsa civitas ab omnibus fuit totaliter derelicta ita, quod cum domino comite et prefato domino episcopo inter laicos et …cos computatis officialibus non remanserunt in Cataro homines ultra decem et septem (BAK, Vol. I, str. 21). Kada se godine 1473. u Dubrovniku pojavila kuga Senat piše: Civitas nostra incendio pestilentiae destructa, non est nobis visa civitas, sed nec simulacrum civitatis apparuit – Grad naš sažežen i uništen kugom, ne vidimo više kao grad, već nam se kao privid grada čini (Giambattista Marotti, Fioretti, Pola 1932, str. 44). Godine 1572. od nje su u Kotoru između ostalih umrli svi kanonici: mortuis canonicis tempore pestis (BAK, Kap. I., 274; BAK, Vol LII, str. 65).

Godine 1607. Split je poradi kuge izgubio veliki dio svog stanovništva te ima hitnu potrebu da bude napučen novim stanovništvom. Stoga oficir Vincenzo Bollani nudi da će 40 oženjenih vojnika iz Kotora naseliti Split (IAK, S.A. LXXIV, str. 545).

Crkva Gospe od Zdravlja opominjala je, a na neki način to čini i danas, da za zaštitu grada nisu dostatne samo moćne zidine i hrabrost branitelja, već je potrebna Božja zaštita uz njen majčinski zagovor. Osjećajući u dugom povijesnom trajanju tu istinu Veliko, Malo i Tajno vijeće kotorskih građana izabralo je dana 29. studenog 1664. godine Blaženu Djevicu Mariju za osobitu zaštitnicu grada. Između ostalog u toj odluci se za Kotor kaže: fu stimata dal nostro serenisimo principe per chiave della Dalmatia et per uno de rigavdevoli propugnacoli del’ Italia et della christianita – da je od strane dužda bio smatran ključem Dalmacije i jednim od najznačajnijih uporišta Italije i kršćanstva (BAK, Miscellanea III). Godine 1665. toj obitelji zaštitnika grada pridružila se i bl. Ozana.

Svake godine u ovoj crkvi osim blagdana Gospe od Zdravlja održava se i zavjetna svečanost 16. svibnja., kao uspomena na obranu Perasta 15. svibnja 1654. godine od velike Turske sile. Tada se kotorski providur Francesco Battaggia (Battaglia) zavjetovao da će svake subote hodočastiti bosonog u Gospino svetište nad Kotorom.

U starije vrijeme (1745.) u crkvi se služilo svake subote i prigodom sedam blagdana u čast Blažene Djevice Marije – celebratur quolibet sabbatho et in septem solemnitatibus Beate Virginis Mariae per annum (BAK, Vol. XXXVI). Prigodom velike suše u srpnju 1851. godine bilo je određeno da jedne subote rano ujutro (bono mane) bude služena sv. Misa, nakon nje Lauretanske litanije i Ad petendam pluviam – molitva za kišu.

Ovo je i danas jedno od najomiljenijih Gospinih svetišta u Kotorskoj biskupiji, a na blagdan Gospe od Zdravlja u njega hodočasti više stotina vjernika, što je jako puno s obzirom da do njega dolaze ne oni koji žele, nego oni koji mogu. U XIX. stoljeću prigodom blagdana Gospe od Zdravlja ovo svetište su posjećivali i kotorski Židovi koji su plaćali i svete Mise. U ljetnim mjesecima na tisuće turista posjeti ovo svetište, odakle se pruža prelijepi pogled na Kotor i dio kotorskog