Peraški boj 15. svibnja 1654.

Peraški boj bila je bitka između građana grada Perasta i osmanskih osvajača.

 

Danas 15. svibnja slavi se Peraški boj – zavjetni dan Peraštana zaštitnici Djevici Mariji. Živo je sjećanje ostalo kod Peraštana kad malobrojna vojska mještana Perasta obranila zagovorom svojoj Odvjetnici mjesto od višestruko snažnijeg turskog napada.

Peraštani su u to vrijeme živjeli na granici s Tircima koji su zauzeli Bokokotroski zaljev od Herceg Novog do Risna. Peraštani su živjeli u vremenima stalnih prijetnji od turskog upada, pljački, paleži. Pred sam napad Peraštani su bili dobro upoznati o kretanjima Turaka. Dan prije napada, 14. travnja 1654., braća Sladoje i Stjepan Stijepović, nastanjeni u Risnu, javili su svom bratu u Perast o planiranoj akcijiTuraka u zoru 15. svibnja. Općinski načelnik Krsto Vicković pažljivo je rasporedio malobrojne snage jer je tridesetak peraških brodova bilo izvan Perasta. Branitelji su bili raspoređeni u tvrđavi iznad grada i u devet peraških kula pa su štedeći streljivo i zalijetajući se izvan utvrđenja, uz pomoć hajduka i stotinjak vojnika iz Kotora, izazvali pravu paniku među turskim napadačima. I to je razlog da su, u inače bezizlaznoj situaciji, kada su Turci po mraku ušli u grad i popalili preko trideset kuća, Peraštani izveli nekoliko dobro planiranih protunapada. Turci su u svom napadu nanijeli mnogeštete pljačkanjem i spaljivanjem kuća po Perastu, upali su i na otočić Gospe od Škrpjela i opljačkali ga, kao i u Sv. Nikolu odakle su Peraštani uspjeli prenijeti sliku u Tvrđavu sv. Križa. Turci su, obezglavljeni gubitkom svoga vođe i nestašicom vode, doživjeli mnoge gubitke jer ih je mnogo izginulo.Pobjedu Peraštani pripisuju zaštiti Bl. Djevice Marije, svoje pokroviteljice i iz zahvalnosti općina Perast zavjetovala se da će svake godine na taj dan obaviti svečanu ophodnju sa slikom Bl. Djevice preko cijeloga grada, držalo i do danas.

Biskup Andrija Zmajević je dao uklesati na pročelje župne crkve Sv. Nikole, na hrvatskom jeziku, podsjetnik na Peraški boj.

Peraštane je neposredno nakon boja posjetio čestitiajući na pobjedi sam Petar Zrinski kad ih je i darivao svojim mačem koji se i danas čuva u Peraškom muzeju.

 

 

 

 

 

Sv. Bogdan Leopold Mandić slavi se 12. svibnja

Sveti Leopold Bogdan Mandić – prijatelj bez pridržaja

Sveti Leopold Mandić rođen je kao Bogdan Adiodato u Herceg Novom (Boka Kotorska) dana 12. svibnja 1866. godine od oca Petra, Antuna Stjepana Mandića i majke Dragice Carević. Kapucinsko sjemenište u Udinama pohađa već od 1882 godine. Od kad je stupio u Kapucinski red proveo je 34 godine u Padovi gdje je i preminuo 30.srpnja 1942. godine

Sveti Leopold je svojom poniznošću i blagošću bio melem za duše tisuće pokornika koji su dolazili u njegovu ispovjedaonicu. Shvativši da mu je poslanje svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici predano je dnevno ispovjedao i po 10 sati i tako kroz gotovo 40 godina sebe nesebično darujući drugima! Upravo je to bila njegova veličina, žrtvovanje sebe za drugoga.

Snimljen novi film o Sv. Leopoldu Mandiću

Scena dal Film su San Leopoldo

 

Gledajući mnoge ljude koji su si nakon financijske krize u nedostatku nade i smisla oduzeli život, počeo sam promišljati o mogućnosti traženja nade. Ovaj film je, čini se, napravljen upravo za ovaj trenutak krize“, ustvrdio je redatelj Bellucca.

Očekuje se kraj pandemije koronavirusa kako bi film „Na mojim ramenima“ („Sulle mie spalle“) redatelja Antonella Bellucca o životu Sv. Leopolda Bogdana Mandića bio prikazan u kino dvoranama.

Talijanski redatelj odlučio je kroz živote dvije obitelji iz Padove u razdoblju između dva svjetska rata čiji se životi isprepliću s likom Sv. Leopolda prikazati djelovanje neumornog ispovjednika, fratra kapucina rodom iz Herceg Novoga prenosi Vatican News.

Pozadina filma prožeta je povijesnim događajima od 1915., odnosno od prvog Božića nakon Prvog svjetskog rata pa do kraja Drugog svjetskog rata 1945. No, priča je vrlo aktualna jer istražuje ranu uzrokovanu krizama koje uznemiruju i stavljaju na kušnju život ljudi i spokoj obitelji. Glavni junak je ustvari poduzetnik koji se nakon rata našao u siromaštvu te razmišlja o samoubojstvu. Kao mladić bio je uporni idealistički intervencionist te se u njegovom liku mogu pronaći priče velikog broja radnika koji su u strahu od gubitka posla u vremenu pandemije. Kroz djelovanje Sv. Leopolda prikazana su vjerska čežnja i ozbiljna životna pitanja. Svetac i njegove misli promatraju se očima i iskustvima likova iz filma s kojima se svatko može poistovjetiti.

„Leopold je proveo veći dio svog života u maloj ispovjedaonici, gdje je slušao, ispovijedao i pomagao desecima tisuća ljudi koji su mu dolazili u redovima. Neke od tih ljudi sam upoznao u fazi pisanja filma, koji su u vrijeme Sv. Leopolda bili djeca jer su rođeni između dvadesetih i tridesetih godina. Pričali su mi o tom fratru koji ih je pozdravljao kada su išli na ispovijed. Sjećaju ga se kao starijeg gospodina s bradom, koji se kimajući glavom smiješio i imao mnogo strpljenja, čak i za mlade“, naglasio je redatelj i scenarist filma u intervju za Radio Vatican Antonello Bellucco.

Sv. Leopold zajedno sa Sv. Padre Pijom postao je najpoznatiji ispovjednik 20. stoljeća. No, kako redatelj ističe bio je puno povučeniji te je djelovao u većoj tišini. Tako da je i njegova uloga manje poznata u Italiji i ostatku svijeta te je stoga Bellucco na veliko platno želio donijeti priču o rastom malom, a duhom velikom ispovjedniku.

Film je snimljen na engleskom jeziku kako bi bio dostupniji diljem svijeta. Premijera je bila predviđena za travanj. Međutim, zbog zatvorenih kino dvorana uslijed pandemije koronavirusa ista je prolongirana za bolja vremena. Sve je spremno za prikazivanje Na mojim ramenima te čim prilike budu dopuštala krenut će se u njegovu distribuciju.

O filmu

Glavni junak je zapravo poduzetnik, koji se nakon rata našao u siromaštvu i razmišlja o samoubojstvu

Radnja filma donosi priče o dvjema obiteljima između dva svjetska rata, koje se isprepliću s likom svetog Leopolda. U pozadini filma su povijesni događaji u Italiji 1915. – 1945., no film je vrlo aktualan jer propituje rane uzrokovane krizom koje uznemiruju i stavljaju na kušnju ljudske živote i spokoj obitelji.

Glavni junak je zapravo poduzetnik, koji se nakon rata našao u siromaštvu i razmišlja o samoubojstvu. U njegovu se liku odražavaju sudbine mnogih radnika koji su u opasnosti da sve izgube. Namjera filma je dati odgovore na religioznu čežnju i ozbiljna životna pitanja kroz misli svetog Leopolda.

Antonello Bellucco je odlučio usmjeriti svoju kameru prema manje poznatom Hrvatu

Kada je papa Franjo prigodom Godine milosrđa 2016. zaželio da neraspadnuta tijela svetog Leopolda i svetog Padra Pija iz Pietrelcine budu izložena u bazilici svetog Petra, Antonello Bellucco je odlučio usmjeriti svoju kameru prema manje poznatom Hrvatu. Film je snimio na engleskom jeziku kako bi bio dostupniji publici diljem svijeta.

„Leopold je proveo velik dio svog života u maloj ispovjedaonici, gdje je slušao, ispovijedao i pomagao desecima tisuća ljudi koji su mu dolazili u redovima. Upoznao sam neke od tih ljudi, koji su tada još bili djeca jer su rođeni dvadesetih i tridesetih godina“, svjedoči Bellucco. „Pričali su mi o tom fratru koji ih je pozdravljao kada su išli na ispovijed. Sjećaju ga se kao starijeg gospodina s bradom, koji se kimajući glavom smiješio i imao mnogo strpljenja, čak i za mlade.“

Gledajući mnoge ljude koji su si nakon financijske krize u nedostatku nade i smisla oduzeli život, počeo je promišljati o mogućnosti traženja nade

Redatelj Belluco je usporedio svetog Leopolda sa svetim Padrom Pijem rekavši da je Hrvat bio vrlo tih, kao blagi sveti Franjo i sveti Antun. Stoga mu nije bilo lako ispripovjediti život svetog Leopolda koji se očitovao u ispovijedanju. Zbog toga se nije toliko usredotočio na biografske činjenice koliko na priče likova u kojima će se gledatelji moći prepoznati.

Namjera mu je bila napraviti univerzalni film. Gledajući mnoge ljude koji su si nakon financijske krize u nedostatku nade i smisla oduzeli život, počeo je promišljati o mogućnosti traženja nade. „Ovaj film je, čini se, napravljen upravo za ovaj trenutak krize“, ustvrdio je. To je „film koji ide u dubinu, u intimu, koji govori o duhovnosti i odnosu s drugima; o radu i o vrsti vrjednota koje trebamo dati radu, ekonomiji i vlasništvu.“

Izvor: https://www.vaticannews.va/it/chiesa/news/2020-05/padre-leopoldo-mandic-film-santo-del-confessionale-coronavirus.html

Spomen na admirala Bokeljske mornarice akademika Miloša Miloševića (1920-2012)

 

Neka moja ljubav, Boka kotorska, bude most i zalog čvrstih odnosa za dobro svih ljudi s obje strane granice“

 

Akademik Miloš Milošević (1920 Split- 2012 Kotor) porijeklom je i životom Dobroćanin, potomak pomorske obitelji, djetinjstvo i mladost proveo je izvan Boke kotorske, ali ciljevi svoj plodni radni vijek na mnogim područjima djelovanja darovao je upravo Boki kotorskoj. Miloš Milošević je rođen u Splitu 1920.g. gdje je i završio pučku školu, gimnazijsko obrazovanje stjecao je u Splitu, na Cetinju i u Subotici. U Subotici i Padovi je studirao pravo i violinu, a nakon završetka Drugoga svjetskog rata diplomirao je pravo u Subotici i romanistiku u Beogradu. Doktorirao je 1974. u Zadru, temom iz povijesti Boke za trajanja mletačke uprave.


Veći dio radnog vijeka radio je u Istorijskom arhivu u Kotoru (od 1953. do umirovljenja 1985.g.) kojemu je bio od 1978. i ravnatelj. Predsjedavao je i UNESCO-vom sekcijom za arhivistiku pri Ujedinjenim narodima.

Miloš Milošević, znanstvenik, arhivist, polihistor, marulolog, pjesnik, glazbenik, admiral Bokeljske mornarice. Ostavština Miloša Miloševića ogleda se u objavljenih dvjestotinjak povijesnih, pravnih, arhivističkih, bibliotekarskih, književno-povijesnih, povijesno-umjetničkih i muzikoloških radova u periodici te dvadesetak znanstveno-stručnih knjiga: Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420 – 1797.) (1973.), Muzičke teme i portreti (1983.), Andrija Paltašić Kotoranin (1994.), Pomorski trgovci, ratnici i mecene (2002.). Posebno je dugogodišnje arhivsko djelovanje i izrada Vodiča kroz arhivsku građu Istorijskog arhiva u Kotoru sa sumarnim inventarima muzejskih i crkvenih fondova i zbirki(za Boku) (1977.), koja je iznimno dragocjena rekapitulacija sačuvane arhivske građe u Boki. Bez njega bi bilo nezamislivo izdavanje: Spomenice u čast Tripa Kokolje 1661. – 1713. potom o 300-godišnjici slikareva rođenja (1962.) ili 800 godina katedrale Sv. Tripuna u kotoru (1166 – 1966), (1966.).

Miloš Milošević bio je zaljubljenik Boke, proučavao je i promicao tradiciju i tradicijske vrijednosti Bokelja. Svestranom naobrazbom i interesom koji je dolazio iz njegovog bivsta, ljubavlju i emocijom koje su ga pokretale i održavale, u svom pohodu je ostao ustrajan i plodan. Književnu i umjetničku riznicu te tradicije Boke trebalo je upoznati, istražiti, prezentirati. Tada nastaju u suradnji s don Gracijom Brajkoviće dvije iznimno važne antologije: Poezija baroka (1976.) i Proza baroka (1978.), Analisti, hroničari, biografi ( 1996.), Krsto Ivanović. Drame i pisma (1996.), zaokruživši svoje bavljenje književnom baštinom Boke kotorske s knjigom Studije iz književne i kulturne prošlosti (1987.). Miloš Milošević je i suvremeni hrvatski pjesnik, objavivši dvije zbirke poezije: Sam na palubi (1987.) i Ex voto (1987.).

Njegova suptilna duša jednog hrvatskog intelektualca sa sredozemnih obala, sapetog u drugom svemiru i sustavu od svijeta iz kojeg je ponikao – isijava u njegovim stihovima, naoko hermetičkim, ali dubinski snažnim, gdje jasno govori da istrajava na djedovskim ognjištima. On je imao hrabrosti prihvatiti teret mimikrije da bi ostao na djedovskom pragu, a ne otići prognan u nepoznato, umrijeti daleko od svog doma- nevremenu usprkos. Milošev kredo se očituje u stihovima pjesme Boka iz pjesničke zbirke “Sam na palubi:“ U tvoje ruke,/u kameni rasjed,/polagan je stoljećima, /hladan metal/oružja/za tuđa ratišta,/A ti si/pobola katarke/i gore visoko/rastegla/mekanoplatno/jedara,/za svoja ognjišta.

Miloš Milošević je ostao na kućnom pragu, svjedočio je zatiranju hrvatskih intelektualaca u Boki, trebalo je poslužiti novim gospodarima u razdoblju pacifikacije starosjedilačkog puka i kulture, no, naobrazbom pravnika, visoko europskim manirama, uporno i postojano održao se, nije posustao, nije ga se dalo slomiti. Miloš Milošević je održa znanstvenu i kulturnu vezu sa hrvatskim intelektualcima, ponajviše vezanim za Split, sustavno objavljujući u Prilozima povijesti umjetnosti Dalmacije ili Colloquia Maruliana. Usko je surađivao s najvećim hrvatskim povjesničarom umjetnosti Grgom Gamulinom, te Krunom Prijateljem i Cvitom Fiskovićem, također, konstantno je održao vezu s Konzervatorskim zavodom Dalmacije. Prvi je objavio likovni opus Dobroćanina slikara Petra Kosovića iz 18. stoljeća, upoznao nas s darodavcem – konte Stjepanom Rakovićem mecenom Cabiankinog oltara u kotorskom sv. Josipu, ili o činjenicama postojanja prve srebrne pali sv. Tripuna. Imao je i hrabrosti hladnim znanstvenim jezikom progovoriti u neprijateljkoj atmosferi o crkvi sv. Luke u Kotoru ili sv. Petru u Bogdašićima.

Ustrajnost u arhivskom radu dala je značajnih dosega, tako je Miloš Milošević prilikom istraživanja venecijanskih arhiva otkrio vrijedna pisma Marka Marulića i to sedam nepoznatih pisama Marka Marulića. Trajno zanimanje bilo mu je istraživanje života jednog od najvažnijih hrvatskih tiskara – Kotoranina Andrije Paltašića.

Admiralom Bokeljske mornarice Miloš Milošević je imenovan 1989 .g. i istu je obnaša do smrti 2012.g. Miloš Milošević je ljudskim osobinama, kršćanskim vrijednostima, ljubavlju prema bližnjem, ljubavlju prema svojem kraju i tradiciji bio izvanredan izbor za ovu iznimno važnu funkciju za svakog Bokelja. Miloš Milošević je do izbora na ovu funkciju dao već značajan doprinos, pa je tako objavio više znanstvenih članaka o Bokeljskoj mornarici, a u dječačkoj dobi je i sam bio Mali admiral. Miloš Milošević je proučavao i napisao vrijedne članke i radove o povijesti Bokeljske mornarice, Statut Bokeljske mornarice, bavio se proučavanjem nošnje, a na posebnom mjestu proučavanjem Kola svetog Tripuna. Upravo je admiral Miloš Milošević imao taj privilegij i upravo se njemu ukazala povijesna prilika da Bokeljsku mornaricu održi na mjestu u prilikama promjene društvenog, pa i državnog uređenja. Kolo Svetog Tripuna se od 1946.g. nije balalo pred Katedralom Sv. Tripuna, nebeskog zaštitnika, kojem se Bokelji utječu i kojem u čast samo za tu prigodu proslave i za iznimnih blagdana ili državnih prazinika postavljaju Kolo. Kolo svetog Tripuna je, nakon 1946.g, odbalano ponovno za Sv. Tripuna 1990.g. kad je admiral Miloš Milošević svečano postrojio Odred Bokeljske mornarice i u završnoj figuri zajedno s kotorskim biskupom ušao u Kolo. Vrijedno je spomenuti da je upravo Miloš Milošević i ranije problemtizirao o značaju Bokeljske mornarice kao vjerske bratovštine te Kolu kao djelu Proslave sv. Tripuna, uporno ponavljajući i ukazajući da upravo to i čini razliku Bokeljske mornarice od nekog kulturnog folklornog društva. Miloš Milošević nije zaboravio niti je zanemario svoje pređašne admirale, pa je tako s posebnom pažnjom pisao o admiralima Rudolfu Giunio,Vladislavu Brajković. Miloš Milošević u svojem dugom, plodnom i životu u kojem ostavio nebrojena dobra na književnom, povjesnom, arhiskom polju, a svoj stav nije mijenjao:

Katolička crkva neraskidivo je vezana za Bokeljsku mornaricu. No, jednom se našao jedan “tvrđi” biskup koji je smatrao da pravoslavci ne mogu biti mornari. Izbacio ih je, a oni su usred Kotora osnovali Srpsku narodnu gardu koja je postojala od 1860. do 1930. Onda su nesporazumi prevladani i Bokeljska mornarica je ponovo postala jedinstvena, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Velika mi je čast što sam njen admiral, tim prije što je moj prethodnik bio znameniti Vladislav Brajković. Nastojim da doprinesem njenoj afirmaciji. Preveo sam s latinskog Statut Grada Kotora i Statut Bokeljske mornarice iz 1463, a u planu su i neka nova izdanja.” (iz intervjua Analitika, 2010.g.)

Admiral Miloš Milošević je admiral koji je imao i taj privilegij obilježiti 12. st. Bokeljske mornarice koju prigodu je obilježio publikacijom 12. st. Bokeljske mornarice (809-2009). Vrijedno je napomenuti da je admiral Miloš Milošević predvodio Bokeljski mornaricu za proslave sv. Marka u Veneciji kad je na istoimenom trgu postavljeno Kolo svetog Tripuna (lipanj 2005.g).

Miloš Milošević je u posljednjim godinama života svjedočio snažnom egzodusu stanovnika Boke kotorske – svojih sunarodnjaka Hrvata, on je ustao tu na svojoj grudi, ali nije želio prekinuti pupčanom vrpcom povezanost Bokeljske mornarice i njenih odreda koji su se našli van granica Republike Crne Gore, tada novog političkog realiteta. Bokeljska mornarica tijekom njegova vođenja nije dovodila u pitanje svoju cjelovitost, šutnjom je odgovarao na pritiske, znao je da će doći vrijeme za neki novi početak u boljim političkim vremenima. O svemu je progovarao u svojim pjesmama, tako u pjesmi Kotorski ciborij iz pjesničke zbirke Sam na palubi broda, završava pjesmu: „A Dijete,/koje je savladalo Bolest i Strah,/posvuda okreće bezazleni pogled/i pruža/svoju veliku kamenu ruku/smirenja.“ Samovao je i bio sam na palubi svog broda koja se zvala Boka, mora je raditi ustupke, naizgled je dopustio da mu se približe oni koji su bili potomci pljačkaša bokeljskih palaca, dopuštao im je da pišu svoje neispisane stranice povijesti, ali nikada nije pogazio svoju vjeru i otuđio hrvatskom narodu Bokeljsku mornaricu. Upravo u kršćanskom milosrđu i stalnoj borbi otimanja od zaborava jest dimenzija jednog među posljednjim hrvatskih humanstičkim intelektualcima Boke, jer drugima nije bilo omogućeno da ostanu na svom kućnom pragu, a netko je niti pređe morao preuzeti nosititeško breme biti Hrvatom i rimokatolikom na periferijskom etničkom prostoru, nasljednicima velike kulture bez nasljednika.


Među brojnim priznanjima i odličijima dr. Miloševića je odlikovan Redom Danice Hrvatske s lentom i likom Katarine Zrinske od Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 2008 god.
Komemorativna sjednica će se održati sutra 26.travnja četvrtak u deset sati u crkvi Svetog Duha u Kotoru.

Poveznice:

Gospa od Škrpjela, proljeće 1988. godine (https://www.youtube.com/watch?v=zQVbthGwHA8 )

dr.sc. Miloš Milošević admiral Bokeljske mornarice (https://www.youtube.com/watch?v=QDO4fuedkjM)