Hrvatska bratovština Županije Istarske „Bokeljska mornarica 809“ Pula organizira povodom blagdana Ozane Kotorske svečanu akademiju Hrvati Boke u Istri blaženoj Ozani u čast.
Akademija će se održati u petak, 29.04.2022. godine u 19.00 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli, Kandlerova ul.br 39.
Tim povodom održat će se promocija knjige Bokeljski zagovori, autorice Vande Babić Galić. Također će biti prikazan dokumentarni film o blaženoj Ozani autora Boža Vodopije.
Na akademiji sudjeluju:
Božo Vodopija novinar HRT-a
Prof. dr. sc. Vanda Babić Galić i
Prof. dr. sc. Gordan Radman Grlić, Mvep-a RH
Hrvatska bratovština županije istarske „Bokeljska mornarica 809“ Pula od 1996.godine djeluje na ovim prostorima kao udruga koja okuplja Bokelje i prijatelje Boke na području Istarske županije.
Osnovna je zadaća naše udruge njegovati i čuvati povijesnu, kulturnu i duhovnu tradiciju zavičaja Boke kotorske
povezujući slične povijesne i kulturne prostore kao što su Boka i Istra.
Prva hrvatska blaženica, bl. Ozana Kotorska, rođena je kao Katarina Kosić, 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u današnjoj Crnoj Gori. Rođena u siromašnoj obitelji, djetinjstvo je provela kao pastirica čuvajući svoje malo stado ovaca.
Dok je čuvala svojih nekoliko ovčica, imala je viđenje djeteta Isusa, a potom i Raspetoga. Majka joj je pričala o dvije slike Isusa u Kotoru koje je Katarina žarko željela vidjeti: slika djeteta Isusa i raspetog Krista. Nakon očeve smrti, kad je imala 14 godina, majka ju je odvela u Kotor gdje je primila sakramente prve svete ispovijedi i pričesti.
U Kotoru je služila u kući obitelji Buća. Često je pomagala siromašnima i znala je ostatke sa stola staviti u pregaču i gladnima nositi kruh. Tako ju je jednom prilikom zatekla vlasnica kuće i priupitala ju što to nosi u pregači, jer je htjela čuti što će Ozana reći, znajući da hrani siromahe. Ozana nije htjela otkriti što nosi i od straha je rekla: ‘nosim ruže!’ Kad je gazdarica zatražila da Ozana otvori pregaču – u njoj je bila hrpa ruža!
Na obredu Velikog petka, u katedrali sv. Tripuna, Ozana je odlučila potpuno se posvetiti razmatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima. Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu Sv. Bartola, a onda je 1515. godine postala dominikanska trećoredica: položila je redovničke zavjete i uzela ime Ozana, u čast bl. Ozane iz Mantove. Oko nje su se počele skupljati djevojke, koje su kao dominikanske trećoredice počele živjeti zajedničkim životom u samostanu sv. Pavla.
Zbog potresa se, nakon šest godina, preselila uz crkvu Sv. Pavla. Tu je u maloj sobici provela 44 godine kao ‘zazidana djevica’ živeći pokorničkim načinom života.
U svojoj sobici stalno je živjela u Božjoj prisutnosti. U svojim se molitvama utjecala Blaženoj Djevici Mariji i posebno je štovala Kristovu muku i o njoj uvijek razmišljala. Stalno se žrtvovala za duše u čistilištu. Sv. Pričest primala je triput tjedno, što je za ono doba bilo jako često. Dane je provodila posteći i spavajući na ljestvama sa pet prečki u spomen na pet rana Isusovih.
Mali prozorčić u sobici bila je njezina poveznica sa svijetom. I pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili su joj po savjete. Posebno se zalagala za mir u gradu i to među posvađanim velikaškim obiteljima, pučanima i vlastelom kao i među pojedinim građanima. Zato su je nazivali “anđelom mira”.
Za vrijeme tursko-mletačkog rata u 16. stoljeću, turski admiral i gusar Hajrudin Barbarosa, doplovio je sa 70 galija i 30.000 vojnika pred Kotor. Opsada je trajala od 11. do 16. kolovoza 1539. U obrani je sudjelovao i kotorski biskup Luka Bisanti te blažena Ozana, koja je uvjeravala građane u sigurnost pobjede i poticala ih na molitvu i obranu grada. Hajrudin Barbarosa je peti dan odustao i povukao se s vojskom iz kotorskog zaljeva.
Kad je osjetila da se približava kraj njezina života, primila je svete sakramente od svog ispovjednika, dominikanca fra Tome Basca. Na Veliki Petak, dok je slušala Kristovu Muku, izdahnula je u trenutku Njegovih riječi izgovorenih s križa: ‘žedan sam’. Ozana se mistično sjedinila s Kristom, nakon 52 godine pokorničkog života. Umrla je 1565. kad je imala 72 godine.
Veličanstveni sprovod vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Njeno tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama i položeno u crkvu sv. Pavla, a danas se štuje u crkvi sv. Marije u Kotoru.
Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag, u kojem se od 1963. njeno tijelo nalazi. Nakon njezine smrti, štovanje se proširilo po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, a širili su ga dominikanci. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 21. prosinca 1927.
Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije. Mnogi su dolazili Ozani na razgovor i po savjet, pa je mnogi već sada smatraju ekumenskom sveticom, a jednako ju štuju i pravoslavci i katolici.
