Biskup Pavao Butorac (Perast, 26. ožujka 1888. – Dubrovnik, 22. studenoga 1966.). historičar, historičar umjetnosti i kulture, kotorski biskup od 1938. do 1950., dubrovački biskup od 1950. do 1966.
Pavao Butorac, rodoslovlje Otac: Jakov, majka: Jele, rođ. Brajković, braća: Krsto (rođ. 1887.), Henrik (rođ. 1890.), Aleksandar (rođ. 1893.), Božo (rođ. 25. prosinca 1893.), Antun (rođ. 1896.), Niko (rođ. 1900.), sestra Marija (rođ. 1898., udana za Tomu Šanteka).
Osnovnu školu završava u Perastu, gimnaziju u Kotoru (1905.), teologiju u Zadru (1905.–1910.), svećenik postaje 1910. Upravitelj župe u Dobroti do 1912., od siječnja 1912. katehet u gimnaziji i srednjim školama, a služio je kao profesor i u nautici i u djevojačkoj školi (kasnije trgovačkoj). Tijekom Prvog svjetskog rata (1914.–1918.) bio je katehet u gimnaziji u Zadru i u Splitu, gdje je također predavao, kao i poljodjelstvo u djevojačkoj školi na Lovretu. Od godine 1918. do 1920. rektor sjemeništa u Kotoru.
Imenovan kotorskim biskupom 5. siječnja 1938. (posvećen 6. ožujka 1938. u Kotoru), a 1940. postaje administratorom Dubrovačke biskupije, 1950. dubrovačkim biskupom, umre 22. studenoga 1966. u Dubrovniku, pokopan na Dančama. Zbog njegovih zasluga na znanstvenom području rimokatolički Bogoslovni fakultet u Zagrebu dodijeli mu 1964. doktorat honoris causa teologije. Sudjeluje u radu Drugog vatikanskog sabora (1963.–1965.).
Već 1913. javlja se u sarajevskoj Vrhbosni (27/1913., 1, 2/3, 4/5) s nizom članaka: »Zašto smo još tako daleko?« – gdje raspravlja o politici
kao glavnom uzroku Velikog crkvenog raskola između Istoka i Zapada. Također u Vrhbosni 1915. (29/1915., 3, 5, 6, 14/15, 17/18, 19/20) razrađuje temu: »Katolička Crkva i moderno društvo«. Odonda, pa do svoje smrti, s velikom ljubavlju i marljivošću proučava prošlost svoje uže domovine: Boke kotorske; svojim bistrim i dubokim umom prati sve kulturno i političko zbivanje svoga vremena, o njemu kritički prosuđuje, posebno u svjetlu kršćanske objave. Plod svoga razmišljanja i rada iznosi u brojnim djelima i publikacijama.
Njegova obilna i svestrana objelodanjena književna djela možemo razdijeliti na tri skupine: 1) historijsko-religiozna, 2) filozofsko-kulturna i 3) teološko-hagiografska. U prvoj skupini ističu se istraživačko-povijesni radovi o Boki kotorskoj. U Splitu mu 1927. izlazi rasprava »Boka kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića« (VAHD, 49/1926.–1927.). Tu je istaknuo geopolitički položaj Kotora, koji je u ono vrijeme služio Srbiji kao vrata zapadne kulture. U raspravi »Boka kotorska nakon pada Mletačke Republike do Bečkog kongresa 1797.–1815.« (Rad JAZU, 245) prikazuje ne samo politička previranja kod promjene mletačke, francuske i austrijske vlasti nego i kulturne prilike, statističke podatke o stanovništvu. U vezi s tim je i rasprava »Boka kotorska prema narodnome pokretu u revolucionarnoj god. 1848.« (Rad JAZU, 209), gdje opisuje nacionalnu orijentaciju Bokelja, koji budno prate što se zbiva u Hrvatskoj, te oduševljeno primaju bana Jelačića, koji 1849. pohodi Kotor; zatim i rasprava »Proces o martolozima 1477. godine u Kotoru« (Anali HI JAZU u Dubrovniku, X./XI., Dubrovnik, 1966.), gdje osobito želi istaknuti tragove »zaštitnog udruženja« u Kotoru. Uz ovu sistematsku povijest Boke kotorske objelodanjuje i monografiju Gospa od Škrpjela (Sarajevo, 1928.), gdje na temelju arhivskih izvora donosi opis i povijest istoimenog svetišta, dok u raspravi »Opatija Sv. Jurja kod Perasta« (Bogoslovska smotra, 1928.), obrađuje povijest starodrevne benediktinske opatije i istoimenog otočića.
U Hrvatskoj prosvjeti (15/1928., 1, 3, 5) prikazuje život članova poznate obitelji Zmajević iz Perasta: Andrije (1624.–1694.), barskog nadbiskupa, Matije (1680.–1735.), glasovitog admirala ruske mornarice, te Vicka (1670.–1745.), barskog, a poslije zadarskog nadbiskupa. O povi
jesti benediktinskog reda u Boki kotorskoj objavio je 1959. u Rimu raspravu: »Monasteria Benedictionorum in Dalmatia in districtu Catharensi« (Benedictina, XIII./1959., br. 1–2). Folklor Bokelja iznosi u djelu Tripunjdansko kolo (1941.), tumačeći povijesnu pozadinu i simboliku narodnog kola.
Povijesne radove objavljuje u časopisima: List Dubrovačke biskupije (1917., 1918., 1919.); Narodna starina (1924.); VAHD (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1926./1927., 1932.); Hrvatska prosvjeta (1928., 1929., 1931., 1932.); Bogoslovska smotra (1928., 1929., 1931., 1965.); Hrvatska straža (1929., 1930., 1933.); Obzor (1930.); Glas Boke (1933., 1934., 1935., 1936.); Ruski arhiv (1933.); Nova Evropa (1934.); Dubrava (1936.); Jugoslavenski istorički časopis (1936.); Jugoslavenski pomorac (1936.); Glasnik Narodnog univerziteta Boke kotorske (1936., 1937., 1938.); Narodna svijest (1937.); Život s Crkvom (1939.); Starine (1941.); Anali HI JAZU (1952., 1966.).
Drugu filozofsko-kulturnu skupinu čine djela u kojima Butorac obrađuje opću kulturu, političku i socijalnu problematiku svog vremena. Mnoga zbivanja promatra u svjetlu sveslavenskog jedinstva. U toj viziji vodi ga razum, ali i srce, te vidimo, čitajući njegova djela, kako svu svoju pažnju usmjeruje prema središnjoj točki, a to je: slavenska duša. Predviđa da će slavenstvo odigrati vidnu ulogu u svijetu.
U 34. godini njegova života izlazi zapaženo djelo Za napretkom (šest rasprava o suvremenoj uljudbi, Požega, 1922.), u kojem se je duboko dotaknuo svih najaktualnijih problema svijeta i slavenstva. Te misli razvija i u djelu Socijalna zadaća slavenstva (Dubrovnik, 1924.), te u djelu Kršćansko jedinstvo (skica filozofske povijesti – Sarajevo, 1931.). Temelj Butorčeve socijalne misli je čovjek, dostojanstvo čovjekove osobe. Stoga brani političku demokraciju, promiče ideju pravde i ljubavi kao stupova ljudskog društva, premda se vidi da je više filozof nego sociolog, te se katkad izolira od konkretnosti, a više umuje. To pokazuju i njegova djela Proti sadašnjeg oblika parlamentarizma (Ljubljana, 1922.), Psihologija novijih vremena (Zagreb, 1930.) i Refleksije o francuskom prevratu (Zagreb, 1940.)
Na području filozofije kulture ističe se njegovo sljedeće veće djelo: Problem kulture (Dubrovnik, 1966.), koje sam smatra životnim djelom, a na njemu radi više od 50 godina. U njemu je »sažeo svoje obsežno i duboko znanje u snažnu i originalnu sintezu, napisanu blistavim i ujedno zanimljivim i svakomu pristupačnim stilom. U djelu se pok. Butorac ipak uzdiže iznad svojih nacionalnih i vjerskih osjećaja i kao građanin svijeta objektivno i s ljubavlju promatra prošlost i sadašnjost problema kulture čitavog svijeta« (Frane Franić, u predgovoru knjizi P. Butorca Problem kulture).
Osim u spomenutim djelima ove skupine, svoje ideje razrađuje u raspravama koje objavljuje u časopisima Vrhbosna (1915., 1931., 1937.); u kolekciji Savremena pitanja, sv. VIII. (Mostar, 1920.); Hrvatska prosvjeta (1929.); Bogoslovska smotra (1964., 1965., 1966.); Duhovni život (1939., 1940.).
U trećoj skupini, teološko-hagiografskoj, obrađuje vjerske teme. Djela te skupine odnose se na mariologiju i hagiografiju o domaćim svecima, u kojima u obliku propovijedi razrađuje teološke teme.
Tako 1962. izdaje U Marijinom perivoju (I. dio, Zagreb, 1962.; II. dio, Dubrovnik, 1965.), a o dubrovačkom zaštitniku sv. Vlahu (Dubrovnik, 1963.) ciklus propovijedi, pod naslovom: U Vlahovu cvjetnjaku, povezujući život sv. Vlaha s poviješću Dubrovnika.
Zapažena su dva djela o Mariji na latinskom jeziku: »Suspirantis Ecclesiae sidus«, Rim, 1961., u kolekciji: Maria et Ecclesia, IX./1961., te: »In laudibus Virginis«, Rim, 1964. U sedam meditacija klasičnim latinskim jezikom i bogatim rječnikom daje svoj pogled na Mariju.
U djelu Ujedinjujuća ljubav (Dubrovnik, 1960. – ciklostilom) teološki tumači mistične pojave duše u kojoj vlada ljubav. Posebnu pažnju posvećuje povijesti domaćih svetaca iz Boke kotorske u raspravi: »U mističnom cvjetnjaku blažene pastirice« (Duhovni život, 5/1933., 1) i: »Bokeljski sveci i ekumenizam« (Bogoslovska smotra, 5/1965., 2). Izdao je i dva molitvenika: Gospa od Škrpjela (Sarajevo, 1928.) i Božji miljenik, u čast bl. Augustina Kažotića (Dubrovnik, 1962. i Dubrovnik, 1963., drugo i treće izdanje). U svim ovim djelima izbija duboka
teološka misao zaodjevena u ruho mistične topline, pisana privlačnim stilom i jezikom.
O teološkim temama piše u vjerskim časopisima i glasnicima: Vrhbosna (1915., 1931., 1936., 1937.); Duhovni život (1933., 1937., 1939., 1940.); Bogoslovska smotra (1964., 1965., 1966.); Crkva u svijetu (1966.); Vjesnik Đakovačke biskupije (1964.); List Dubrovačke biskupije (1938.–1944.).
Kao povjerenik Galerije umjetnina u Splitu opisao je za njezinu maticu 352 umjetnine u Boki kotorskoj. O kulturnim spomenicima Boke kotorske pisao je u: Hrvatskoj straži (1930., 1938.); Hrvatskoj prosvjeti (1931., 1932.); Glasu Boke (1933., 1934.); Novoj Evropi (1934.); Bogoslovskoj smotri (1965.).
Sudjelovao je u nekim publikacijama izvan
domovine, kao i u našim enciklopedijama. Nastupao je na javnim predavanjima,
kongresima i raznim proslavama.
U duhovnom pogledu nastoji sačuvati tradiciju dubrovačke duhovne
baštine, obnovio je »Collegium Ragusinum« i pobrinuo se za svećenički
podmladak (biskupska srednja škola), nastojao vratiti benediktince u njihovu
dubrovačku opatiju sv. Jakova u Dubrovniku, ali nije uspio.
Iz teksta Don Ante Dračevac, Izabrane studije, (priredio Vinicije B. Lupis), Ston, 2016., 308 – 318.
