100 GODINA TRADICIJE OKUPLJANJA BOKELJSKIH HRVATA U ZAGREBU

Izvor: Zajednica bokeljskih Hrvata / www.zbh.hr

Sveti Tripun slavi se 03. veljače, zaštitinik je Kotorske biskupije, Bokelja i Bokeljeke mornarice.

Sveti Tripun je rođen 232 u Kampsadi (današnja Turska) u  Maloj Aziji.  Tripunovi roditelji bili kršćani koji su svome djetetu dali tada dosta uobičajeno ime čiji je etimološki korijen „Trüph“ što znači: „osoba plemenitog duha“, lat. i grč. Tryphon; hrvatski, kako već bilježi nadbiskup Andrija Zmajević u XVII. stoljeću: „Našijem slovinskijem jezikom Tripun rečen“. Mučen i ubijen kao 18 godišnji mladić. Jedini njegov «grijeh» bilo je što se nije htio odreći kršćanstva. Kad su ga izveli Rimski vojnici izveli pred sud, upitan je: «„Kojeg si stanja? », mislivši pritom na to koje je vjere, mladi Tripun je odgovorio je «„Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!“ », a kad se unatoč trodnevnom mučenju nije htio odreći svoje vjere, pogubljen je, tako što mu je odrubljena glava.Tijelo svetog Tripuna bilo je preneseno u Kampsadu, pa zatim u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor.

Prva spominjanja moći svetog Tripuna vežu se uz kotorskog građanina Andreu Saracenisa koji je donio njegove relikvije u Kotor i sagradio crkvu u njegovu čast. Na dijelu oltarske pregrade pronađen je i datum 13. siječnja 809, što potvrđuje da Kotor već više od 1200 godina čuva moći svetog Tripuna. Štovanje svetog Tripuna iz hrvatskog Kotora proširilo se i u susjednu južnu Italiju i Siciliju, a u Rimu mu je sagrađena i posvećena crkva na trgu Campo Marzio. Sveti Tripun mučenik navjerojatnije je umro 2. veljače, ali je zbog Svijećnice njegov blagdan prenesen na današnji dan, 3. Veljače

Štuju ga i katolici i pravoslavci, a o njegovom životu i čudesima u Crkvama i na Istoku i na Zapadu postoje mnoge legende, poput one prema kojoj je spasio život sokolaru ruskog cara Ivana Groznog kada je izgubio carevog omiljenog sokola (zbog toga ga često slikaju sa sokolom).

Svim štovateljima, osobito Bokeljima, Nazdravlje Sveti Tripun!

Zajednica bokeljskih Hrvata koju je podržala Bokeljska mornarica Rijeka uključila se u akciju pomoći stradalima u potresu na Banovini. Upućen je poziv članovima i prijateljima koji su iskazali solidarnost sa stradalima ljudima i odazvali se uplatom novčanih priloga. Sredstva prikupljena u ovoj akciji donirana su u korist obitelji postradalih u potresu 29.12.2020.g. na Banovini.

U nastavku prenosimo i obraćanje Zajednice bokeljskih Hrvata: 

 

“Dragi prijatelji i dobri ljudi,

Zahvaljujemo na donaciji za postradale u potresu obiteljima i pojedincima: 

Jasni i Marijan Banelli, Bruno Banelli, Damir Brguljan,  Đuro Brguljan, Tomislav  Brguljan, Dalibor Burić, Srećko Đuranović, Ljerka i Tiho Herceg, Dejan Martinis, Helena Melovnik Zrinski , Luka Perković, Obitelj Pribetić, Nikica Počanić, Anton Polak, Đina Staničić, Nikica i Božena Staničić, Josip Štambuk, te Banelli d. o. o. i Siga nekretnine d.o.o.”

mr.sc. Srećko Đuranović , predsjednik ZBH

 Svim vjernicima Kotorske biskupije, štovateljima sv. Tripuna u Boki i izvan Boke

Draga braćo i sestre!

Svake se godine na današnji dan drevna Kotorska crkva s radošću i zahvalnošću spominje svoga nebeskog zaštitnika sv. Tripuna, u čiju se čast u živopisnom obredu izgovaraju svečane pohvale – Lode kao uvertira u liturgijsku proslava svetkovine. Ovaj čin recitiranja Loda, više je od pukog običaja ili  tradicije: u prvom redu je to svjedočanstvo vjere mjesnog puka koji je lik sv. Tripuna urezao u kamen i povijest grada Kotora i biskupije. Vjernici Boke su Božjom providnošću primili milost da se relikvije ovog mladog mučenika i čudotvorca trajno nastane u gradu Kotoru u kojem se štuje od devetog stoljeća. Današnjim „godišnjim ponovljenjem svečanosti“, naša Crkva pokazuje opstojnost i kontinuitet kulta sv. Tripuna u Kotoru unatoč povijesnim mijenama i previranjima, kao i svoju vlastitu povijesnu prisutnost koja je ukorijenjena u prvim stoljećima kršćanske ere.

Prilika je stoga, da se makar nakratko zaustavimo nad samim značenjem kulta sv. Tripuna u našem kraju. Štovanje svetaca u svim je kršćanskim narodima, pa tako i našem, stvorilo osebujno tkanje u kojem se prepliću vjera i duhovnost, kultura, tradicija, umjetničko i pučko stvaralaštvo, lokalne posebnosti i svojevrsna jedinstvenost. Svetost je u Crkvi univerzalni poziv upućen svima koji ispovijedaju Kristovo ime, a opet su mu se odazvali samo najhrabriji i najdosljedniji, bez obzira na dob, spol i narodnost. Tako je naš sveti Tripun, kao mladić ponukan duhom Evanđelja, propovijedao radosnu vijest, sam mnoge pozvao i obratio na kršćanstvo, te u konačnici vjeru zapečatio svjedočanstvom vlastite krvi. Čast oltara koju uživa kao prijatelj Božji, zaslužio je svojim životom i svojom svjedočanskom smrću. Stoga svaki put kad se radujemo i proslavljamo njegov blagdan, moramo nadići to već ustaljeno i duhovno beskorisno promatranje blagdana kao izričaja neke lijepe tradicije, kojom se danas istina, hvale mnogi, a rijetki je shvaćaju, još rjeđe dopuštaju da ona oblikuje njihov duhovni život i moralni svjetonazor, i da bude ono što za kršćane tradicija uistinu jest: predaja pologa vjere iz naraštaja u naraštaj. Štovanje svetaca u prvom redu je iskaz vjere u Boga, kojeg su sveci svojim životom i svojom smrću svjedočili, Boga u čije su ime propovijedali i kojem su posvetili svoj život. Sveci su svoju vjeru u Krista raspetog i Uskrsnulog istinski živjeli, ljubav svjedočili i sprovodili u djelo, ne gubeći nadu ni u najstrašnijim kušnjama. Zato su nam sveci putokazi i primjeri, koji nas ne samo zagovaraju svojom molitvom, već životom potiču da ih nasljedujemo.

Vjera u svece bez želje da ih nasljedujemo u ljubavi prema Bogu i prema bližnjem, održavanje tradicije radi nje same, pokazatelji su naše površne i osakaćene duhovnosti koja često ostaje besplodna i beživotna. „Tradicija nije klanjanje pepelu, već održavanje plamena“ (G. Mahler), i upravo bi tradicija proslave sv. Tripuna trebala u nama raspiriti plamen vjere i ljubavi, kojom je i sam mladi mučenik iz Kampsade izgarao za Krista. Obnova osobne duhovnosti u ovom vremenu kušnje, jačanje kršćanske ljubavi u vremenu sve više rastuće zatvorenosti i bešćutnosti, te spremnost na sebedarje pred nadirućim egoizmom, vrijednosti su koje moramo nasljedovati i izgrađivati ako istinski želimo slaviti svetog mučenika Tripuna. Istinska kršćanska tradicija je živa i životvorna, ispunjavajuća i ohrabrujuća, donosi svjetlo i radost;  nisu joj potrebne svjetovne etikete ni klasifikacije: ako ju želimo prihvatiti u njezinom najdubljem i najintimnijem značenju, onda će se to nužno odraziti i na našem vlastitom životu te mora uroditi duhovnim plodovima.

Čestitajući vam nadolazeći blagdan sv. Tripuna, želim da on uistinu u ovoj godini, nakon tolikih kušnja i neizvjesnosti, probudi u svima dubinsku potragu i čežnju za vjerom koja može ostati osnažena i nepoljuljana pred sadašnjim i budućim izazovima.

S posebnom radošću čestitam svim vjernicima Kotorske biskupije na imenovanju novog Kotorskog biskupa, mons. Ivana Štironje. Ovom prilikom želim se i zahvaliti na toplom i srdačnom prijemu na koji sam naišao u Kotorskoj biskupiji za vrijeme moga upravljanja.

Blagdan svetog Tripuna ove ćemo godine proslaviti bez vanjske proslave zbog epidemiološke situacije. Po ustaljenom običaju na Kandeloru (Svijećnicu) bit će u 18 sati pjevana Večernja sa službom čitanja i kađenjem svetih moći,  a sam blagdan 3. veljače obilježit ćemo trima svetim misama: u 8, 10 i u 18 sati. Središnje misno slavlje u 18 sati predvodit će mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski.

Zazivajući Božji blagoslov iskreno vas sve pozdravljam,

+ Rrok Gjonllesaj

Apostolski upravitelj Kotorske biskupije, Barski nadbiskup

Izvor: Kotorska biskupija

Otvorenje Izložba slika Zorana Homena u sklopu Tripundanske svečanosti u Rijeci

Zoran Homen rođen je 28 siječnja 1951. godine u Osijeku, gdje je otac tada službovao. Svoje djetinjstvo i mladenačke dane proveo je u Đurđevcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Tada odlazi u Zagreb gdje studira na Pedagoškoj akademiji, te diplomira 1971. godine likovni odgoj. Osim toga, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nastavlja studij i diplomira kao profesor arheologije. Godine 1978. zapošljava se u Gradskom muzeju Križevci kao kustos arheolog, a poslije obnaša i funkciju ravnatelja muzeja. U javnost je više poznat kao vrhunski slikar. Svoja stručna znanja dobiva od poznatih umjetnika i profesora kao što su Vilko Gliga, J. Poljan i Mladen Veža. Likovnim radom bavi se od 1967. godine. Jedan je od osnivača Likovnog udruženja Đurđevac, a vrlo je aktivan i kao organizator likovnog života u Križevcima (organizacija izložbi, vođenje likovnog tečaja za slikare amatere i dr.). Izlagao je na desetak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi. Za svoj slikarski rad dobio je brojna priznanja a slike mu se nalaze u nekoliko muzeja i galerija te u mnogim privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim toga, sudionik je i većeg broja likovnih kolonija. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika SZH i Križevačkoga likovnoga kruga. Kao aktivni sudionik društvenoga i kulturnog života izabran je u članstvo Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ i nosi ime Zmaj Bokeljski. Vrlo je prepoznatljiv u svome slikarskom stvaralaštvu kao vrhunski majstor hiperrealizma. Mnoge zadivljuje svojim slikarskim umijećem prenošenja vjerodostojnog i stvarnog na platno, upravo onako kako to svačije oko vidi. Stoga i ne čudi što ga likovna kritika svrstava među istaknutije hrvatske hiperrealiste, odnosno pripadnike jednog od najzahtjevnijeg načina slikanja. Široj javnosti poznat je i kao autor oltarnih slika sv. Marka Križevčanina (Križevci), sv. Leopolda Mandića (Varaždin) i bl. Alojzija Stepinca (Krašić, Križevci, Karlovac, Oriovac).