Potaknuti smo istupiti najavom da Crna Gora nominira Bokeljsku mornaricu pred UNESCO kao crnogorsko nematerijalno kulturno dobro, dakle, na način da isto istrgne iz korpusa hrvatske baštine i katoličke tradicije. Već pred više godina smo jasno upozorili na prijeteću opasnost otimanja iz memorije hrvatske baštine ovih tradicija kao i na hrvatsku autocenzuru. Posebno smo tada ukazivali, a danas je aktualizirano, kako je bitno voditi brigu upravo na onim područjima gdje su Hrvati starosjedilački narod, kao i na onom političkom prostoru s kojim su Hrvati ušli u jugoslavenske političke zajednice 1918., poput: Srijema i Boke Kotorske. Upravo na tim dijelovima na kojima Hrvati žive kao starosjedilački narod provođeno je naseljavanje drugih naroda, kako ne bi poslije 1945. došlo do referenduma. Ti prostori su bez ijednog pravno-političkog akta izglasanog od strane tadašnjih komunističkih hrvatskih političkih tijela predani SR Crnoj Gori

Nesnalažljivost hrvatskih vlasti ili bolje rečeno nedostatak vizije i jasne politike zemlje koja je članica EU-a, s visokim standardima zaštite nacionalnih manjina, dovodi u pitanje općenito i ugled Republike Hrvatske. Propust Republike Hrvatske, prije svega  njezine vanjske politike od osamostaljenja Crne Gore kroz djelovanje Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, do nedavno, kada su se pokrenuli neki procesi, a posebno aktualne ministrice Ministarstva kulture i medija, djelovali su ponajprije protiv interesa hrvatskog autohtonog naroda u Crnoj Gori, i ubrzanog procesa asimilacije, odnosno crnogorizacije nad preostalim članovima manjinske autohtone zajednice. Poslije normalizacije političkih odnosa, prelaženja preko aktivne uloge Crne Gore u agresiji na Republiku Hrvatsku (više desetina tisuća njenih građana sudjelovali su u agresiji na Republiku Hrvatsku od 1991. do 1995. godine), neplaćanja odštete, obilježavanja mjesta stradanja i koncentracijskog logora Morinj na adekvatan način, hrvatska strana iznova pokušava graditi političke odnose s istom političkom crnogorskom garniturom, koja nota bene kontinuirano vlada trideset godina i provodi smišljeni proces crnogorizacije, i srbizacije hrvatske kulturne baštine. Začuđeni smo kako Ministarstvo kulture i medija kroz cijeli niz hrvatskih vlada nije sustavno reagiralo na otimanje hrvatske baštine i preimenovanja Pomorskog muzeja Kotor u Pomorski muzej Crne Gore (za manje upućene zgrada je donacija Kotorskog biskupa a prvi postav od Bokeljske mornarice)

Potrebno je stoga spriječiti:

1. memoricid (uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinskog naroda, njihovih tradicija, etnografskog i etnološkog naslijeđa),
2. kulturocid (proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskog naroda),
3. lingvocid(zatiranje materinskog jezika manjine),
4. schoolocid (onemogućavanje pripadnicima manjine otvaranje škola na materinskom jeziku).

Činjenica je da Hrvati nemaju: ustrojeni manjinski školski sustav, na što se Crna Gora obvezala, nemaju Institut za istraživanje hrvatske baštine na području Crne Gore, nemaju proporcionalnu zastupljenost prema kulturnoj baštini u kulturnim institucijama. Hrvatska država je usprkos neispunjavanja svih gore navedenih premisa iznova pokušavala zajednički nominirati dio hrvatske kulturne nematerijalne baštine izvan sadašnjih političkih granica, ali i kao dio velike zajednice Hrvata Boke kotorske koji isti fenomen obdržavaju od sedamdesetih godina 19. stoljeća u Splitu i drugim hrvatskim gradova, znajući da je preko pola stoljeća Bokeljska mornarica imala sjedište u Zagrebu (admiral Vladislav Brajković je upravljao Bokeljskom mornaricom iz Zagreba). Hrvatska država nije reagirala na istupe Crne Gore na stranim izložbama predstavljajući hrvatsku kulturnu baštinu kao crnogorsku. Nažalost, nije se reagiralo, a znajući da ista politička garnitura vlada Crnom Gorom u kontinuitetu i da nisu prošli proces pokajanja i odustajanja od agresije – sada u obliku memoricida. To najbolje oslikava novi primjer preimenovanje plivališta u Kotoru, kada je uklonjeno ime hrvatskog antifašiste Nikše Bućina i davanja imena zapovjednika straže koncentracijskog logora u Morinju, gdje su stotine Hrvata iz Hrvatske i Boke mučeni. Hrvatskim zatočenicima iz Boke nametnut je postgenocidni sindrom posramljivanja, a to se prešutno radi s poduljom listom otete hrvatske kulturne baštine koja je nelegitimno oteta (Zmajevićeva palača, treći Gospin otok u Boki – Žanjica npr.).

Anton Sbutega kao admiral i Uprava Bokeljske mornarice Kotor proveli su višegodišnji proces crnogorizacije Bokeljske mornarice, i isto tako dekristijanizaciju funkcije Bokeljske mornarice, čija se nominacija trebala obaviti po uzoru na nominaciju Feste sv. Vlaha kao Tripunjdanske svečanosti, koje su dio katoličke i hrvatske baštine Kotora i Boke kotorske. Treba podsjetiti da je Anton Sbutega tvorac (ili jedan od tvoraca) tzv. Dobrotskog sporazuma koji je pomogao defragmentaciji hrvatskog biračkog tijela u Crnoj gori pred posljednje izbore (pojašnjenja radi okupio je viđene Hrvate kako bi dali podršku politici DPS , a ne Hrvatkoj stranci (HGI) koja je izgubila te izbore).

Stoga, u trenutku još jednog udarca hrvatskom narodu Boke, držimo da je hitno potrebno provesti ustrojavanje posebnog dijela Ministarstva kulture za hrvatsku prekograničnu baštinu na hrvatskim povijesnim područjima, gdje su Hrvati starosjedilački narod, a ne dijaspora: Srijem i Boka kotorska (u kojoj su Hrvati u stanju nacionalne manjine na svom starosjedilačkom prostoru), Bosna i Hercegovina (Hrvati kao konstitutivni narod), kao i za hrvatsku baštinu u drugim državama, poput baštine Dubrovačke Republike u Italiji i Turskoj. Na taj bi se način postiglo puno inkorporiranje baštinske cjelovitosti u sagledavanju integralnoga hrvatskog kulturnog i duhovnog prostora koji se sada nalazi izvan političkih granica Republike Hrvatske, poštujući pritom političke i povijesne stvarnosti suvremenih europskih standarda. Hrvati Boke s njihovom kulturnom i tradicijskom baštinom Crnoj Gori predstavljaju most prema Zapadu. Uz to Republika Hrvatska sukladno međunarodnim ugovorima mora zaštititi preostalo hrvatsko stanovništvo i njegovu kulturu, te zahtijevati da Crna Gora ispoštuje međudržavne ugovore i uspostavi autonomni hrvatski školski sustav kao i institucije za istraživanje hrvatske kulturne i znanstvene baštine. Sve je ovo minimum kada znamo da država Crna Gora, kao agresor nije platila nikakvu ratnu odštetu Republici Hrvatskoj. Prvi čin dobre volje bio bi uspostava međudržavne komisije za provedbu gore navedenog procesa koji bi spriječio provođenje postgenocidnog sindroma nad hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori.

Bokeljska mornarica u Hrvatskoj je organizirana putem hrvatskih bratovština (HBBM809 Zagreb, Rijeka, Split, Pula i Dubrovnik) sa stoljetnom tradicijom održavanja proslave sv. Tripuna u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli i Dubrovniku. Održavanje žive tradicije bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj, kroz postrojavanje odreda i postavljanje kola sv. Tripuna, omogućilo je da se bokeljske Hrvate, danas percipira kao etničku skupinu koja i dalje postoji na ovim prostorima. Upravo se kroz ovu bratovštinu bogate povijesti jednog kraja i naroda, jedino mogao zaustaviti nemilosrdni proces memoricida i kulturocida ove preživjele skupine najjužnijih pripadnika hrvatskog naroda. Uznapredovali postupak crnogorizacije donekle je osujećen snažnim djelovanjem članova Zajednice bokeljskih Hrvata iz Republike Hrvatske, Hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice 809, te hrvatskih domoljuba i prijatelja Bokeljske mornarice.

Za ZAJEDNICU BOKELJSKIH HRVATA

predsjednik mr.sc. Srećko Đuranović

zamjenik predsjednik Luka Perković

izvršni tajnik Marijan Banelli

glavni tajnik Tomislav Brguljan

Članovi Znanstvenog savjeta

izv. prof. dr. sc. Roko Mišetić,

doc. dr.sc. Ozana Ramljak,

dr.sc. Vinicije B. Lupis