Poznato je da je Djawhar, islamizirani Konavljanin, utemeljio Kairo i u njemu Al-Azhar, ali se teza da je neki Hrvat presudno utjecao na urbanistički izgled niza gradova, prvo Rima, pa Londona, Senkt-Peterburga, Washingtona, odnosno Pariza, na prvi pogled doima kao puka fantazija. Zapravo je istinita, kako je naš znameniti arhitekt i povjesničar urbanizma akademik Andrija Mutnjaković prikazao u knjizi Arhitektonika pape Siksta V., objavljenoj prije sedam godina, te izložio, među inim, prije više mjeseci na zajedničkom skupu hrvatskih i francuskih akademika.

Upravo je Siksto V – s obzirom na porijeklo iz Boke – taj Hrvat koji je utjecao: njegove smione i, u neku ruku, nemilosrdne intervencije u urbanističko tkivo Rima, probijanje ravnih i za svoje doba širokih prometnica, značile su mnogo ne samo za promet, nego i za sigurnost Rima, a jamačno i za njegov izgled u periodu kada se profilirao u suvremenu baroknu prijestolnicu. To je mogao provesti samo netko tko je raspolagao i koncentracijom moći, a ne samo (ni prvenstveno) sredstava: u Rimu su epohalne urbanističke zahvate poslije Augusta i Nerona, te dugo nakon toga Siksta V, proveli tek urbanisti u drugoj polovici XIX stoljeća (osobito u umbertinskom razdoblju), te Mussolini koji se jedini usudio uništiti dva historijska borga da bi otvorio Ulicu pomirbe put Vatikana, te dvije ulice od Mletačkog trga: Ulicu Carstva put Koloseja, te Ulicu Mora put Marcelova teatra i dalje.

Vizualni tragovi

Naravno, i prije su pape, suočeni s problemima, otvarali, ili barem širili i ravnali ulice u Rimu. Julije II dao je probiti ulicu koja se i danas po njemu zove Via Giulia, da bi omogućio povratni smjer hodočasnicima, kako se ne bi sudarali i prometno gušili u virovima ljudske rijeke (tim terminom se koristio Dante, opisujući kretanje pohotnika u svojoj viziji Pakla slično vrtlozima hodočasnika koje je vidio u Rimu za Svete godine 1300.) Pavao II je obnovio i proširio zapušteni gradski trakt Flaminijeve ceste (dotad zvan Via Lata), napravivši od nje Korso od Flaminijevih vrata do Mletačkog trga. Ali Siksto V je, među inim, probio ravnu Sretnu cestu (Strada Felice, po njegovu krsnome i redovničkom imenu Felice, u prijevodu: Srećko) od Pincia do Svetog Križa u Jeruzalemu, mimo liberijanske Bazilike sv. Marije velike. Na najvišim kotama, ispred Sv. Trojstva na Brdima i ispred Sv. Marije velike, dao je uzdići obeliske kao vizualne tragove i pečate: pred Sv. Marijom na Eskvilinu jedan od dva golema nađena blizu Augustova mauzoleja (drugi, sa svojih 30 metara najviši preostali na svijetu, iz doba Tutmosisa III ili IV, dakle star bar 35 stoljeća, dao je podići ispred Lateranske palače, a iz obližnjega Vatikanskog cirkusa dao je donijeti treći i postaviti ga usred Trga Sv. Petra u Vatikanu, desetljećima prije Berninijeve kolonade). Urbanizaciju duž svoje nove ceste Papa je pospješio davši privilegije i olakšice onima koji bi uz nju gradili. Jer nije dovoljno ulicu probiti – potrebno ju je obrubiti reprezentativnim fasadama, dati joj aspekt bogatstva i ugleda, a za to je poslužila kombinacija državnog poticaja i privatne investicijske inicijative.

Profesor Mutnjaković obrazlaže da je Sir Christopher Wren – arhitekt koji je projektirao 51 londonsku crkvu nakon velikog požara 1666, među inim i anglikansku katedralu Sv. Pavla – svoje urbanističke zahvate radio po uzoru na Sikstove u Rimu. Wren je bio nadzornik Kraljevih radova (intendant javnih radova, istodobno urbanist, konzervator i arhitekt; sedamdesetak godina prije njega na toj je dužnosti bio Robert Adam, koji je u London prenio svoja iskustva iz Dioklecijanove palače, dok je Wren koristio iskustva iz Rima i osobne kontakte s Berninijem).

Sikstov Rim bio je inspiracija i arhitektima koje je Petar Veliki pozvao da koncipiraju Senkt-Peterburg po njegovim zamislima: Švicarcu Domenicu Trezziniju (bilo je još Švicaraca iz Ticina koji su ostavili pečat u svjetskoj arhitekturi, poput Francesca Borrominija ili Domenica Fontane, omiljenoga Sikstova graditelja, pa Francesca Carattija, Carla Maderna itd.).

Pierre Charles L’Enfant, koji je prispio u Ameriku kao inženjerski časnik među Lafayetteovim dragovoljcima, izradio je po narudžbi predsjednika Washingtona prvi urbanistički plan za City of Washington, s očitim klasicističkim pozivom na Rim (čak je bio i prijedlog da se rijeka Potomac preimenuje u Tibar): United States Capitol, sjedište Kongresa, nosi ime po rimskom Kapitolu; prvotna kupola koju je projektirao William Thornton imala je za uzor rimski Panteon a sadašnja, čelična (obojena u bijelo da bi se doimala kamenom, neka vrsta arhitektonske “alternativne istine”) varijacija je na temu Michelangelove kupole Sv. Petra. Na kupolu u Washingtonu utjecala je u međuvremenu izgrađena kupola senktpeterburškoga Isakijevskog Sobora. Nju je projektirao Percierov učenik Auguste de Montferrand (proučavao je Rim dok je bio ondje u Napoléonovim trupama).

Apsolutna vlast

Uz te primjere akademik Mutnjaković navodi da je Louis-Napoléon Bonaparte godinama uza se imao oveći detaljan plan Rima (3×4 metra), kasnije izvješen u njegovu kabinetu. Netom je općim izravnim glasanjem izabran 1848 za predsjednika Francuske Republike Bonaparte je počeo planirati rekonstrukciju Pariza, ali je u realizaciju mogao poći tek kad je stekao apsolutnu vlast državnim udarom poslije kojega se proglasio carem kao Napoléon III – pa je mogao eksproprirati ono što se našlo na putu njegovoj viziji veličine (grandeur), nemeze francuskih vođa od Louisa XIV do Charlesa de Gaullea. Doduše, prvu ideju o preobrazbi Pariza je imao još kralj građanin Louis-Phillippe, zacrtao ju je njegov seinski prefekt Claude-Philibert Barthelot de Rambuteau, ali ključan problem je bio da se Kraljevina nije usudila biti nasilnom prema malim vlasnicima i eksproprirati.

Ključan lik u provedbi plana Napoléona III bio je Georges-Eugène Haussmann, prefekt Seinskog departmana, policajac i glazbenik. Suočen sa srednjevjekovnim labirintom uličica u centru Pariza, miljeom koji je Victor Hugo opisao u Jadnicima, žarištem zaraza i pobuna, pogodnim za brzi bijeg i za brzo podizanje barikada. Kraljica Maria de’ Medici je zacrtala Elizejska polja koja su tek u Revoluciji postala prava avenija, za njezina unuka Louisa XIV je Colbert oponašao Siksta V oko Louvrea, a Napoléon I je Aveniju Elizejskih polja produljio kroz Rue de Rivoli. Haussman se odlučio, na tragu Siksta V, probiti Pariz širokim ulicama obrubljenima drvećem (njihovu taktičku obrambenu funkciju odaje i naziv bulevar, kako su se nazivali obrambeni nasipi pred tvrđavama), u ukupnoj dužini od 165 kilometara. Pariz je tako dobio otvorene salone, nalik rimskom Korzu (za razliku od “zatvorenih”, poput mletačkog Trga Sv. Marka ili madridske Plaze Mayor), nove prostore za veličanstvene reprezentativne zgrade (npr. Opéra), ali prije svega nove koridore za brze pokrete trupa (treba priznati da je Siksto V mislio prije na vatrogasce nego na soldate). Napoléon III je odlučivao, barun Haussmann organizirao kao “joint venture” državne regulacije i privatnih investicija – točno na tragu ideje Siksta V za Sretnu cestu.

Trag Siksta V je utisnut trajno u urbanističko tkivo centra Rima. Treba, doduše, priznati da je sličnih ideja bilo i ranije, osobito ondje gdje su antičke ceste ostavile svoj trag. To se odnosi ponajprije na Trozubac (Tridente): pored već spomenutog Korsa, čine ga Via di Ripetta (“ulica Lučice”, nju je dao urediti Lav X, centralna joj je točka bila je lučica na Tibru, Ripetta, sada na žalost ukopana, a baš na njezinu vrhu je hrvatska crkva sv. Jerolima, koju je dao izgraditi Siksto V) te Via del Babuino, nekada Via Clementina, jer ju je dao urediti Klement VII.

Akademik Mutnjaković je, analizirajući arhitektoniku u pontifikatu tog pape, upozorio na njegov višestoljetni utjecaj u svjetskim prijestolnicama. Istodobno se pozabavio glavnim rimskim spomenicima tog razdoblja. Poglavlja u njegovoj knjizi su, među inima, ne samo Revitalizacija Rima, nego i Villa Montalto (svojedobno najveća vila unutar aurelijanskih zidina, dovoljno prostrana da na njoj bude izgrađena željeznička stanica Termini radi koje je sravnjena sa zemljom), Lateranska palača (po naredbi Siksta V je Domenico Fontana srušio papinsku palaču Patrijaršiju, gdje su pape stolovali od cara Konstantina do odlaska u Avignon, te je na njezinu mjestu izgradio sadašnju Lateransku palaču, sjedište rimskoga kardinala vikara i upravu Nadbiskupije rimske), Kvirinalska palača (nju je Siksto, još kao kardinal kupio kao malu vilu od obitelji Carafa i dao je sazdati kao ljetnu palaču, dalje od malaričnih rukavaca Tibra, u njoj je stolovalo 40 papa, 4 kralja, te 13 predsjednika Republike, upravo u njoj je Siksto V umro, baš od malarije), Vatikanska palača (dao ju je urediti te je uz nju dao sazdati sadašnju Apostolsku palaču, sjedište papâ od bl. Pija IX do Benedikta XVI), Rimski obelisci (Siksto V je zatečene obeliske dao postaviti, na svaki je dodao križ jer se puk bojao da se na njima roče vještice, a dao je urediti i stupove careva Marka Aurelija odnosno Trajana te na njih postaviti kipove sv. Petra i Pavla), Vatikanska biblioteka (nju je Siksto V dao podignuti iz temelja), Kupola crkve Svetog Petra (po nalogu Siksta V finalizirali su je Domenico Fontana i Giacomo La Porta, izduživši je s obzirom na Michelangelov projekt), te Crkva Svetog Jeronima. Pored toga je Siksto V dao organizirati Ubožnicu (kapaciteta do 2000 prosjaka). Dao je izgraditi prvi akvadukt nakon Rimskog Carstva, nazvan po njemu Acqua Felice, dug 24 kilometra (arhitekt Švicarac Giovanni Fontana), koji završava Mojsijevom česmom, na rubu uništene Ville Montalto, a odatle još četiri vodovoda do gradskih česmi na Kvirinalu, Kapitolu, te do Četiri fontane. U Bazilici sv. Marije velike dao je za se i za obitelj i za svoga zaštitnika sv. Pija V urediti monumentalnu Kapelu presvetog Sakramenta, pa je ondje i pokopan (prethodna kapela jaslica je demolirana i inkorporirana ispod oltara Sikstove kapele).

Taj silan trud, realiziran u pontifikatu od samo pet godina, bio bi dovoljan za cio jedan život. Ali je urbanistički i graditeljski elan Siksta V, usmjeren i za puk i siromahe (Ubožnica i Acqua Felice), tek manji dio traga koji je taj papa ostavio za sobom.

Katolička crkva

Radi njegove energije i upornosti Siksta V su zvali željeznim papom davno prije negoli je taj atribut primijenjen na “željeznog kancelara” von Bismarcka, ili na “željeznu lady” Margaret Thatcher. Bez tog karaktera njegova karijera ne bi bila moguća (Dumas u Trima mušketirima Aramisu stavlja u usta napomenu “da je Siksto V čuvao svinje prije negoli je postao papa”). A to se prije svega odnosilo na njegov trud u samoj Katoličkoj crkvi.

Siksto V je u pet godina učinio više u preobrazbi Katoličke crkve nego svi njegovi nasljednici u sljedećih 370 godina do završetka Drugoga vatikanskoga koncila. Osigurao je sebi dugotrajnu mržnju dovodeći u red financije (prije njega je papinska blagajna uglavnom bila prazna, od njega nadalje je vazda puna) i uređujući pravnu državu.

Racionalan i obrazovan, sredio je postupak proglašavanja svetaca, nalik sudskome, koji je ostao na snazi stoljećima, dok ga po naputku bl. Pavla VI nije promijenio mons. Fabijan Veraja.

Uredio je i Kardinalski zbor. Kako je i bilo logično, stalni srednjevjekovni sukob između vladarskog apsolutizma i feudalnog partikularizma imao je odjek i u Crkvi, gdje je Kardinalski zbor često težio da ograniči papinsku vlast. U doba kad društvene promjene (ponajprije slabljenje feuda i uspon buržoazije) jačaju apsolutističke vladare – slična se gibanja bilježe i u Crkvi, čemu s druge strane osobito pripomaže šok izazvan Reformacijom i protureformacijski Tridentski sabor. Na tragu tih promjena je Siksto V 1586 konstitucijom Postquam verus preuredio kardinalske ovlasti, davši njihovu Zboru isključivo savjetodavnu funkciju, pa i kada se sastaje plenarno (u konsistoriju koji samo papa ima pravo sazvati, ako je živ, te u općoj kongregaciji, koju saziva kardinal dekan, ali samo ako je Apostolska stolica upražnjena) te ograničivši im broj na 70, po uzoru na ukupan broj Kristovih učenika. Dvije godine kasnije Siksto V je konstitucijom Immensa aeterni Dei preuredio Državno tajništvo i formirao kardinalske kongregacije (zborove) te ine vatikanske dikasterije (donekle usporedive s ministarstvima ili predstojništvima u kakvoj svjetovnoj državi). Tako je Siksto V dao novu, suvremenu konstrukciju Rimskoj kuriji koja, uz tehničke preinake, funkcionira i dan danas.

Radi jače veze pape s dijecezama je Siksto V – opet on – uveo obavezu da biskupi svake države, te svake talijanske crkvene pokrajine, dođu jednom u pet godina u Rim “ad limina Apostolorum” (do praga apostolâ, tj. Petra i Pavla koji su ondje pokopani) i ondje zajednički referiraju papi o stanju Crkve na svom području i o otvorenim pitanjima.

Kad je Siksto V umro, stanovnici Rima su slavili tri dana i tri noći. Evo zašto.

Suočen s endemskim kriminalom u Rimu Siksto V je dao za samo pet godina pontifikata smaknuti oko 2000 svojih podanika, ali uglavnom zbog krađe ili razbojništva. Upitan je li pretjerao, obrecnuo se da će ih prestati vješati kad prestanu krasti. Da je poživio, Bog zna bi li bilo Rimljana.

Suočen s endemskom korupcijom, ukinuo je povjerenike za poreze iz redova rimskog plemstva i angažirao inspekciju u kojoj su uglavnom bili njegovi zemljaci iz Picena i Maraka općenito (tako je nastala rimska poslovica da je “bolje imati mrtvaca u kući nego Markižana pred vratima”). Sreća da Rimljani nisu znali za hrvatsko porijeklo toga slavnog pape, jer bi onda u poslovicu ušli Hrvati.

Sikstinski salon

Taj je papa – po nalazima nekih naših istraživača, poput fra Marijana Žugaja odnosno o. Ivana Goluba – zaista bio porijeklom katolik iz Boke, koji su danas po samorazumijevanju opredijeljeni kao Hrvati, a podigao je i danas postojeću hrvatsku crkvu u Rimu, pa ga rado vidimo kao lista naše gore. U Vatikanskoj biblioteci su, u Sikstinskom salonu, na freskama prikazana razna tada poznata pisma kojima su pisani sveti spisi, i uz njih lik njihova izumitelja ili najvažnijeg korisnika. Tu je i lik našeg zemljaka iz stoljećâ prije sedmoga, crkvenog učitelja sv. Jerolima, Dalmatinca, prevoditelja Biblije na latinski, ali pored njega je glagoljica (dotad su zaboravili da ju je Ivan VIII odobrio Ćirilu i Metodu). Pouzdano se zna da je Siksto V veoma štovao sv. Jerolima, kome je u čast dao podići crkvu u Rimu uz koju je i danas Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (kako Jerolima zovu na sjeveru Hrvatske). Planirao je i tijelo sv. Jerolima prenijeti iz Sv. Marije velike u novu crkvu – ali ga je smrt u tome spriječila.

Krsno ime

Koliko je Siksto V bio Hrvat? U matičnim dokumentima je zasvjedočeno da je rođen u prosincu 1421 u mjestu Le Grotte (danas Grottamare), kamo mu se doselio otac, vrtlar, bježeći od urbinskog vojvode u čijoj je službi prije bio. Rođen je kao Felice Piergentile, otac se zvao Francesco Piergentile zvani “Peretto” (kruškica, malo stablo kruške, ne mali plod), rođen u Montaltu u Markama, a mati mu je bila Mariana iz Frontilla. Kad se zaredio za franjevca konventualca zadržao je krsno ime, pa je po njihovu običaju bio Felice iz Montalta (pošto ga je sv. Pio V proizveo u kardinala bio je poznat kao kardinal Montalto). Ima li očev nadimak “Kruškica” (po kojemu je Sikstova rodbina uzela prezime Peretti) direktne veze s Krušicom u Boki – nije sigurno, ali je vjerojatno da se predak po izravnoj očevoj liniji (po Žugaju u četvrtoj ili petoj generaciji) doselio iz Boke.

Naravno, lijepo je od nas što se ponosimo odvjetcima naših emigranata, što im pamtimo etničko porijeklo, iako nekima drugima etničko nismo kadri zaboraviti, pa možda ni oprostiti, premda su u današnju Hrvatsku imigrirali prije nekoliko stoljeća, ili nekoliko milenija (jer su Židovi došli amo otprilike sedam stoljeća prije stoljeća sedmog), ali opet, s druge strane, nitko sina njemačkog slastičara imigranta koji se doselio u Zagreb neće zvati Švabom ako se zove August Šenoa, niti će zvati Slovakom sina kapelmajstora koji je u Rijeci upisan kao Giovanni de Seitz, nego će ih smatrati Hrvatima, kao i Talijana koji je u Cavtatu upisan kao Biagio Faggioni, pa se tek kao punoljetan preimenovao i postao Vlaho Bukovac. S druge strane ima naših ljudi koji su ovdje rođeni, pa ih naša praksa tretira kao strance, počam od dvojice papa, sv. Kaje i Ivana IV, pa do Suppéa. Po više naznaka se očituje da je papa Siksto bio svjestan svog porijekla “s onu banu mora” (kako to kažu moliški Hrvati, nacionalnim osjećajem listom Talijani) – a treba li ga zbog toga smatrati Hrvatom ostavljamo pojedinim autorima i kontekstima unutar kojega ga svrstavaju.