Autor: admin

29. studenog 2022. – UNESCO-ov Međuvladin odbor za očuvanje nematerijalne kulturne baštine na današnjem je zasjedanju u Rabatu (Maroko), jednoglasno donio odluku o upisu „Svečanosti sv. Tripuna i kola sv. Tripuna – tradicija bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj“ na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske je u suradnji s udrugama Bokelja, kandidiralo proslavu svetog Tripuna i kolo svetog Tripuna – tradiciju bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj, za zaštitu i upis ovog kulturnog fenomena na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kako bi potvrdilo njegovu vrijednost i značaj ne samo kao nacionalne, već i kao dijela svjetske baštine.

Današnji upis priznanje je svima onima koji su ulagali napore i skrbili da se nematerijalno dobro sačuva od nestajanja, a i snažan poticaj da ono i nadalje živi, provođenjem i poduzimanjem raznovrsnih mjera njegove zaštite. Ova iznimna baština dokaz je tisućljetne nazočnosti Hrvata na području Boke Kotorske i duboko je ukorijenjena u mentalitet ljudi i danas je važan dio njihovog života. Istovremeno, ta vrijedna baština predstavlja trajnu sponu između prošlosti i budućnosti Bokelja kao aktivnih aktera u življenju i očuvanju iste od zaborava za buduće generacije koje će je onda prenositi svojim budućim generacijama.
Svoj doprinos očuvanju ovoga nematerijalnoga dobra dali su Bokelji koji su posljednjih desetljeća i stoljeća obilježavali proslavu sv. Tripuna ponosno je čuvajući od zaborava i prenoseći mlađim generacijama već dugi niz godina. Prenošena, čuvana i dokumentirana zahvaljujući brojnim naraštajima njezinih nositelja te mnogobrojnim društvima za njegovanje tradicije, posebice na mjesnim razinama, kao i putem brojnih muzeja i znanstvenih ustanova, nematerijalna kulturna baština u Republici Hrvatskoj štiti se u kontinuitetu.

Nakon što je odluka donesena, ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek je uputila video-poruku zahvale na podršci, članovima Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine, Tajništva Konvencije iz 2003. te svim članovima kulturnog sektora i državama članicama koje promiču Konvenciju za zaštitu nematerijalne kulturne baštine.

Izrazila je veliki ponos novim hrvatskim, devetnaestim upisom nematerijalnog kulturnog dobra na Reprezentativni popis UNESCO-a. „Zahvaljujem svima koji ovu vrijednu nematerijalnu baštinu čuvaju i prenose mladim generacijama. Nadam se i vjerujem da će ovaj upis doprinijeti valorizaciji i zaštiti ovog fenomena u Hrvatskoj, ali istovremeno biti i podsjetnik na važnost obnove, prezentacije i promocije kulturne baštine koju su Hrvati stoljećima stvarali u prostoru Boke Kotorske i koja danas mora biti poveznica Hrvatske i Crne Gore“, poručila je ministrica.

Konferencija Odbora za nematerijalnu baštinu nastavlja se do kraja ovog tjedna, a razmotrit će se još dvije kandidature u kojima sudjeluje Hrvatska – multinacionalna nominacija Tocati – festival tradicijskih igara za Registar dobrih praksi i multinacionalna nominacija tradicije uzgoja Lipicanera za Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Na konferenciji u Rabatu sudjeluju članovi hrvatskog izaslanstva, glavni konzervator Ministarstva kulture i medija Davor Trupković, glavna tajnica Povjerenstva za UNESCO Rut Carek i stalna predstavnica RH pri UNESCO-u Gordana Genc.

Blagdan svetog Tripuna slavi se 3. veljače, kada se osim u Kotoru u kojem je običaj nastao, sveta misa i Proslava svetog Tripuna održavaju u organizaciji Hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice 809 u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu, Dubrovniku. Nakon svete mise ispred crkve pleše se Kolo svetom Tripunu, kao dio proslave štovanja svetog Tripuna. Toga dana, okupljaju se brojni Bokelji kako bi sudjelovali u proslavi koja se ponavlja i prenosi stoljećima s generacije na generaciju među Bokeljima u Hrvatskoj.

Izvor:Ministarstvo kulture i medija

Autor: Andro Saulačić

Na 10. studenog u 12.00 h se predaju ključevi grada Adelfije svetom Tripunu.

Dana10. studenog se po Rimskom martirologiju slavi u Kotoru spomen sv.Tripuna, tzv. „Mali Tripundan“. Najveća fešta na današnji dan u svijetu u čast sv Tripuna održava se u Italiji u mjestu Adelfija blizu Barija, gdje se okuplja preko 100.000 vjernika. Slavi se kao Festa patronale San Trifone Martire – Adelfia (Bari).

Grad je dobio relikviju sv. Tripuna iz Kotora 1837 godine. Prije nekoliko godina su bili hodočasnici iz Adelfije i Bisceglia blizu Barija u kotorsku katedralu da obilježe taj događaj. Nekoliko mjesta u regiji Puglia je čak svetog Tripuna uzelo kao zaštitnika grada, zaštitnika od kolere, osloboditelja zlih duhova, zaštitnika poljoprivrede itd.

Svake godine, 9., 10. i 11. studenoga, u mjestu Adelfija, održavaju se grandiozne proslave zaštitnika sv. Tripuna, u crkvi sv. Nikole. U mjestu Montrone, blizu Barija 31. listopada tradicionalno je “ustoličenje” svete slike. Na današnji dan točno u 12.00 h se ispred crkve sv. Nikole u Adelfiji simbolično predaju ključevi grada sv. Tripunu. Taj običaj predaje ključeva grada se održavao u Kotoru dugi niz stoljeća upravo na dan sv. Tripuna. Ključevi grada su se predavali Bokeljskoj mornarici, ali je taj običaj poslije drugog svjetskog rata izmjenjen i ključevi se predaju 21.11. na dan oslobođenja grada.

Na ovu svetkovinu u Adelfiju dolazi na tisuće hodočasnika iz cijeloga svijeta kako bi proslavili ovaj važan vjerski i svjetovni događaj. 9. studenoga poslijepodne, nakon svete mise, slika sv. Tripuna iznosi se iz crkve i nosi u procesiji koju predvode vjerske i političke vlasti, gradonačelnik mjesta i brojni vjernici.

Po dolasku svete slike u ulici Corso Umberto I, upale se grandiozna svjetla i nakon postavljanja slike u centralnom dijelu pjace, pusti se jedan veliki balon u zrak. Tijekom festivala, koji traje tri dana do kasno u noć, hodočasnici, vjernici i znatiželjnici odaju počast svetom Tripunu, slušajući limenu glazbu iz susjednog mjesta Bisceglie, Noicàttaro i Sannicandroche naizmjenično te se dive zapanjujućem osvjetljenju  i vatrometu. Vjernici i posjetitelji obilaze razne štandove s odjećom, uživaju u izvornim proizvodima Puglie, poput vina, pečene janjetine na ugljenu uz kruh, masline i tradicionalni celer. Najmlađi uživaju u raznim igrama i vrtuljcima. I ove godine je proslava blagdana kako duhovna tako i svjetovna veoma bogata i raznovrsna.

10. studenoga, na današnji dan, kada proslava dosegne svoj vrhunac, najava počinje topovskim plotunom u 4:00 h ujutro kojim se pozivaju vjernici na prvu jutarnju misu u Župu svetoga Nikole, u čast zaštitnika grada koji je „svjedok vjere, nade i milosrđa”. Sama proslava ulijeva nadu ljudima koji žive u samoći, boli i situacijama marginalizacije. Nakon svečane mise u 10:00 h, kreće procesija sa svetom slikom u ulici Via Roni.

Proslave se nastavljaju do kasno u noć. Proslava se zatvara procesijom slike svetog Tripuna prema Majci Crkvi. Nakon fešte moguće je posjetiti izložbu Fotografije iz razdoblja blagdana Svetog Tripuna koju organizira Komitet fešte sv. Tripuna.

Prigodom proslave 1.200 god. od dolaska moći sv.Tripuna u Kotor, 9. 11. 2009. god., moći sv.Tripuna su iz Kotora po prvi put odnesene u Adelfiju.To je za vjernike u Italiji bila posebna fešta. Sarkofag sa moćima pratili su pripadnici Bokeljske mornarice – Kotor.

Sveti Tripun se posebno slavi i u mjestu Bisceglie kod Barija.U bazilici konkatedrali sagrađenoj 1073. godine, nalazi se kip sv.Tripuna, pored kipa  Ivana Pavla drugog.

Bl. Gracija iz Mula slavi se danas 08.11.

Gracija je bio redovnik augustinac, pustinjak  ( lat. Ordo Eremitarum Sancti Augustini, skr.OESA ) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca.

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođen je 27. studenoga 1438. sin, kome su roditelji Benedikt i  Dobre  Krilović na krštenju dali ime Pavao. Obitelj blaženog  Gracije  bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih naših primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima.

More im je davalo ribu pa ako se još našlo nešto maslinova ulja i kruha u kući, ljudi su imali osigurano ono najpotrebnije za život. Zato su u svojim molbenicama često i molili Gospodina: »Da plod zemlji i moru dati udostojiš se, molimo te usliši nas!« Sigurno je tako često molio i mladi ribar Gracija. No molio se da ga u opasnome ribarskome poslu Gospodin očuva jer, kad se ribar nenadano nađe u oluji, itekako osjeća potrebu Božje pomoći i zaštite.

Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječi blaženog  Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život  našega sveca.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu.

Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem.

Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i  svetog života iz samostana Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini.

I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo blaženog Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult blaženog Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora , sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.

Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864.godine, gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora.

Papa Leon XIII potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu beatifikacije na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga . Nažalost, nema niti jedne župe u našem narodu posvećene ovom blaženiku.

Danas župom Marije pomoćnice upravljaju braća salvatorijanci ( SDS ) iz Poljske, a crkva svetih Kuzme i Damjana, spomenik kulture nulte kategorije , nažalost još uvijek čeka obnovu od potresa iz 1979 godine.

Blaženi Gracija , moli za nas !