Delegacija Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809. Split posjetila nadbiskupa Barišića

Delegacija Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809. Split posjetila nadbiskupa Barišića

 

izvor: Dalmatinski portal

Delegacija Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809. Split posjetila nadbiskupa Barišića

 

Delegacija Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809. Split: Luka Perković, prof. i predsjednik Bratovštine, dr. Andro Tripković, dopredsjednik Bratovštine i akademik Radoslav Tomić, vrsni poznavatelj i štovatelj Boke Kotorske, posjetila je u srijedu, 15. prosinca u Nadbiskupskom Ordinarijatu u Splitu splitsko-makarskoga nadbiskupa i metropolita mons. Marina Barišića.

Povod susreta je 150. obljetnica proslave sv. Tripuna u Splitu. Tradicionalno se prirede Tripundanske svečanosti unutar kojih bude niz događaja, a središnja proslava bit će u nedjelju 13. veljače 2022. euharistijsko slavlje u 11 sati u splitskoj katedrali sv. Dujma, nakon kojega će biti upriličeno Kolo sv. Tripuna na Peristilu, kojim slaveći Tripuna slave Boga.

Organizator proslave je Hrvatska bratovština Bokeljske mornarice 809. Split uz svesrdnu potporu Kotorske biskupije i Splitsko-makarske nadbiskupije. Cilj proslave je očuvanje baštine, tradicije bokeljskih Hrvata i senzibiliziranje javnosti za bogatu hrvatsku kulturnu baštinu u Boki Kotorskoj koja je neraskidivo vezana uz Katoličku Crkvu. Naime, 60% kulturne baštine u Crnoj Gori pripada bokeljskim Hrvatima, kao autohtonom narodu na tom području. Danas bokeljskih Hrvata ima više u Hrvatskoj nego u Boki Kotorskoj. Nadbiskup je izrazio svoju podršku ovoj važnoj proslavi koja čuva od zaborava duhovno i kulturno blago Bokelja u Hrvatskoj.

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809. u Hrvatskoj baštinica je tradicije Bokeljske mornarice koja je, prema predaji, osnovana prije dvanaest stoljeća u Kotoru, u Boki kotorskoj, današnjoj Crnoj Gori. Ima svoje podružnice u Splitu, Rijeci, Zagrebu, Dubrovniku i Puli.

Okuplja Bokelje i njeguje zavičajne tradicije. Tradicija Bokeljske mornarice u najvećoj je mjeri izražena u tradicionalnoj Proslavi sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora, koja svoje korijene vuče još iz 809. godine kad su kotorski mornari prenijeli moći sveca s mletačkog broda u Kotor. Taj su običaj Bokelji donijeli sa sobom u Hrvatsku i prakticiraju ga od 1873. godine. Kulturološka vrijednost te tradicije prepoznata je i danas, tako da je Kolo sv. Tripuna i Tripundanske svečanosti, tradicija bokeljskih Hrvata, upisana u registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

 

 

Proslavljen sv. Nikola misnim slavljem u Gospi Lurdskoj

Sveti Nikola biskup, zaštitnik između ostalog pomoraca, putnika, ribara i djece, omiljeni je blagdan koji se tradicionalno obilježava u Rijeci svečanošću koja trajw od 27. studenog do 06. prosinca. Misno slavlje održano dana 05. prosinca  u Gospi Lurdskoj u Rijeci predvodio riječki nadbiskup dr.sv. Ivan Devčić.

Svetog Nikolu slavi i Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 kao bratovština pomoraca koja je u tu čast izvršila postrojavanje.

REAGIRANJE ZAJEDNICE BOKELJSKIH HRVATA NA POKUŠAJ CRNE GORE DA OTME BOKELJSKU MORNARICU KAO NEMATERIJALNO DOBRO BOKELJSKIH HRVATA

REAGIRANJE ZAJEDNICE BOKELJSKIH HRVATA NA POKUŠAJ CRNE GORE DA OTME BOKELJSKU MORNARICU KAO NEMATERIJALNO DOBRO BOKELJSKIH HRVATA

IZVOR: ZBH

 

Potaknuti smo istupiti najavom da Crna Gora nominira Bokeljsku mornaricu pred UNESCO kao crnogorsko nematerijalno kulturno dobro, dakle, na način da isto istrgne iz korpusa hrvatske baštine i katoličke tradicije. Već pred više godina smo jasno upozorili na prijeteću opasnost otimanja iz memorije hrvatske baštine ovih tradicija kao i na hrvatsku autocenzuru. Posebno smo tada ukazivali, a danas je aktualizirano, kako je bitno voditi brigu upravo na onim područjima gdje su Hrvati starosjedilački narod, kao i na onom političkom prostoru s kojim su Hrvati ušli u jugoslavenske političke zajednice 1918., poput: Srijema i Boke Kotorske. Upravo na tim dijelovima na kojima Hrvati žive kao starosjedilački narod provođeno je naseljavanje drugih naroda, kako ne bi poslije 1945. došlo do referenduma. Ti prostori su bez ijednog pravno-političkog akta izglasanog od strane tadašnjih komunističkih hrvatskih političkih tijela predani SR Crnoj Gori

Nesnalažljivost hrvatskih vlasti ili bolje rečeno nedostatak vizije i jasne politike zemlje koja je članica EU-a, s visokim standardima zaštite nacionalnih manjina, dovodi u pitanje općenito i ugled Republike Hrvatske. Propust Republike Hrvatske, prije svega  njezine vanjske politike od osamostaljenja Crne Gore kroz djelovanje Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, do nedavno, kada su se pokrenuli neki procesi, a posebno aktualne ministrice Ministarstva kulture i medija, djelovali su ponajprije protiv interesa hrvatskog autohtonog naroda u Crnoj Gori, i ubrzanog procesa asimilacije, odnosno crnogorizacije nad preostalim članovima manjinske autohtone zajednice. Poslije normalizacije političkih odnosa, prelaženja preko aktivne uloge Crne Gore u agresiji na Republiku Hrvatsku (više desetina tisuća njenih građana sudjelovali su u agresiji na Republiku Hrvatsku od 1991. do 1995. godine), neplaćanja odštete, obilježavanja mjesta stradanja i koncentracijskog logora Morinj na adekvatan način, hrvatska strana iznova pokušava graditi političke odnose s istom političkom crnogorskom garniturom, koja nota bene kontinuirano vlada trideset godina i provodi smišljeni proces crnogorizacije, i srbizacije hrvatske kulturne baštine. Začuđeni smo kako Ministarstvo kulture i medija kroz cijeli niz hrvatskih vlada nije sustavno reagiralo na otimanje hrvatske baštine i preimenovanja Pomorskog muzeja Kotor u Pomorski muzej Crne Gore (za manje upućene zgrada je donacija Kotorskog biskupa a prvi postav od Bokeljske mornarice)

Potrebno je stoga spriječiti:

  1. memoricid (uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinskog naroda, njihovih tradicija, etnografskog i etnološkog naslijeđa),
  2. kulturocid (proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskog naroda),
  3. lingvocid(zatiranje materinskog jezika manjine),
  4. schoolocid (onemogućavanje pripadnicima manjine otvaranje škola na materinskom jeziku).

Činjenica je da Hrvati nemaju: ustrojeni manjinski školski sustav, na što se Crna Gora obvezala, nemaju Institut za istraživanje hrvatske baštine na području Crne Gore, nemaju proporcionalnu zastupljenost prema kulturnoj baštini u kulturnim institucijama. Hrvatska država je usprkos neispunjavanja svih gore navedenih premisa iznova pokušavala zajednički nominirati dio hrvatske kulturne nematerijalne baštine izvan sadašnjih političkih granica, ali i kao dio velike zajednice Hrvata Boke kotorske koji isti fenomen obdržavaju od sedamdesetih godina 19. stoljeća u Splitu i drugim hrvatskim gradova, znajući da je preko pola stoljeća Bokeljska mornarica imala sjedište u Zagrebu (admiral Vladislav Brajković je upravljao Bokeljskom mornaricom iz Zagreba). Hrvatska država nije reagirala na istupe Crne Gore na stranim izložbama predstavljajući hrvatsku kulturnu baštinu kao crnogorsku. Nažalost, nije se reagiralo, a znajući da ista politička garnitura vlada Crnom Gorom u kontinuitetu i da nisu prošli proces pokajanja i odustajanja od agresije – sada u obliku memoricida. To najbolje oslikava novi primjer preimenovanje plivališta u Kotoru, kada je uklonjeno ime hrvatskog antifašiste Nikše Bućina i davanja imena zapovjednika straže koncentracijskog logora u Morinju, gdje su stotine Hrvata iz Hrvatske i Boke mučeni. Hrvatskim zatočenicima iz Boke nametnut je postgenocidni sindrom posramljivanja, a to se prešutno radi s poduljom listom otete hrvatske kulturne baštine koja je nelegitimno oteta (Zmajevićeva palača, treći Gospin otok u Boki – Žanjica npr.).

Anton Sbutega kao admiral i Uprava Bokeljske mornarice Kotor proveli su višegodišnji proces crnogorizacije Bokeljske mornarice, i isto tako dekristijanizaciju funkcije Bokeljske mornarice, čija se nominacija trebala obaviti po uzoru na nominaciju Feste sv. Vlaha kao Tripunjdanske svečanosti, koje su dio katoličke i hrvatske baštine Kotora i Boke kotorske. Treba podsjetiti da je Anton Sbutega tvorac (ili jedan od tvoraca) tzv. Dobrotskog sporazuma koji je pomogao defragmentaciji hrvatskog biračkog tijela u Crnoj gori pred posljednje izbore (pojašnjenja radi okupio je viđene Hrvate kako bi dali podršku politici DPS , a ne Hrvatkoj stranci (HGI) koja je izgubila te izbore).

Stoga, u trenutku još jednog udarca hrvatskom narodu Boke, držimo da je hitno potrebno provesti ustrojavanje posebnog dijela Ministarstva kulture za hrvatsku prekograničnu baštinu na hrvatskim povijesnim područjima, gdje su Hrvati starosjedilački narod, a ne dijaspora: Srijem i Boka kotorska (u kojoj su Hrvati u stanju nacionalne manjine na svom starosjedilačkom prostoru), Bosna i Hercegovina (Hrvati kao konstitutivni narod), kao i za hrvatsku baštinu u drugim državama, poput baštine Dubrovačke Republike u Italiji i Turskoj. Na taj bi se način postiglo puno inkorporiranje baštinske cjelovitosti u sagledavanju integralnoga hrvatskog kulturnog i duhovnog prostora koji se sada nalazi izvan političkih granica Republike Hrvatske, poštujući pritom političke i povijesne stvarnosti suvremenih europskih standarda. Hrvati Boke s njihovom kulturnom i tradicijskom baštinom Crnoj Gori predstavljaju most prema Zapadu. Uz to Republika Hrvatska sukladno međunarodnim ugovorima mora zaštititi preostalo hrvatsko stanovništvo i njegovu kulturu, te zahtijevati da Crna Gora ispoštuje međudržavne ugovore i uspostavi autonomni hrvatski školski sustav kao i institucije za istraživanje hrvatske kulturne i znanstvene baštine. Sve je ovo minimum kada znamo da država Crna Gora, kao agresor nije platila nikakvu ratnu odštetu Republici Hrvatskoj. Prvi čin dobre volje bio bi uspostava međudržavne komisije za provedbu gore navedenog procesa koji bi spriječio provođenje postgenocidnog sindroma nad hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori.

Bokeljska mornarica u Hrvatskoj je organizirana putem hrvatskih bratovština (HBBM809 Zagreb, Rijeka, Split, Pula i Dubrovnik) sa stoljetnom tradicijom održavanja proslave sv. Tripuna u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli i Dubrovniku. Održavanje žive tradicije bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj, kroz postrojavanje odreda i postavljanje kola sv. Tripuna, omogućilo je da se bokeljske Hrvate, danas percipira kao etničku skupinu koja i dalje postoji na ovim prostorima. Upravo se kroz ovu bratovštinu bogate povijesti jednog kraja i naroda, jedino mogao zaustaviti nemilosrdni proces memoricida i kulturocida ove preživjele skupine najjužnijih pripadnika hrvatskog naroda. Uznapredovali postupak crnogorizacije donekle je osujećen snažnim djelovanjem članova Zajednice bokeljskih Hrvata iz Republike Hrvatske, Hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice 809, te hrvatskih domoljuba i prijatelja Bokeljske mornarice.

Za ZAJEDNICU BOKELJSKIH HRVATA

predsjednik mr.sc. Srećko Đuranović

zamjenik predsjednik Luka Perković

izvršni tajnik Marijan Banelli

glavni tajnik Tomislav Brguljan

Članovi Znanstvenog savjeta

izv. prof. dr. sc. Roko Mišetić,

doc. dr.sc. Ozana Ramljak,

dr.sc. Vinicije B. Lupis

Gospa od zdravlja -uz današnju proslavu podsjetnik na kotorsko zavjetno svetište

Kotorsko zavjetno svetište Gospe od Zdravlja

Don Anton Belan

KOTORSKO ZAVJETNO SVETIŠTE GOSPE OD ZDRAVLJA

Oprosti, majko, sveta, oprosti,
Što naših gora požalih bor,
Na kom se, ustuk svakoje zlosti,
Blaženoj tebi podiže dvor;
Prezri nebesnice, vrelo milosti,
Što ti zemaljski sagriješi stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
(Laza Kostić)

Visoko oko 260 metara, uzdiže se surovo nad Kotorom brijeg Svetog Ivana, u narodu poznatiji kao Sanđovani (San Giovanni), ime mu potječe od istoimene crkvice koja se prvi put spominje 1440. godine. Sve do druge polovice XIX. stoljeća nalazila se u glavnoj gradskoj tvrđavi (kaštio) na samom vrhu brijega, te je bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju i služila je za potrebe vojske koja je čuvala gradske zidine (Istorijski arhiv Kotor, S.A. V, str. 1001; Biskupski arhiv Kotor, Vol. XX, str. 361). Godine 1778. crkva sv. Ivana je u dobrom stanju, te se u njoj nalazi oltar od opeka (Spomenik, CXXVII, str. 146). Patronat nad ovom crkvom imali su kotorski rektori koji su birali kapelane, a biskup ih je potvrđivao. Godine 1497. spominje se kao kapelan svećenik Bazilije Drago – capellanus in castro Cathari (IAK, S.N. XXI, str. 139). Benediktinca o. Timoteja Cisillu, kojega je 8. siječnja 1612. godine kotorski rektor imenovao za kapelana, biskupov vikar nije htio potvrditi (BAK, Vol. XI, str. 449). Na blagdan Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, u tvrđavi se održavao sajam te je uoči blagdana i na sam blagdan bio slobodan pristup građanima na tvrđavu (Gregorio Zarbarini, Prose, u rukopisu, str. 118). Godine 1542. na ovoj crkvi se spominje zvono kojega je skinuo providur Matteo Bembo (Giuseppe Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, str. 48). Za vrijeme mletačke vladavine kaštio sv. Ivana služio je kao tamnica za političke osuđenike. Tako je godine 1774. zbog političkih razloga na 20 godina bio osuđen o. Ivan Gagliardi član pustinjačkog reda sv. Augustina iz Brescie. Deset godina je proveo u tamnici a ostalih deset u kućnom pritvoru u samostanu sv. Klare (Glasnik narodnog univerziteta Boke Kotorske, godina II, br. 4-6). Godine 1779. u njoj je bio utamničen i umro Carlo Contarini, koji je u Veneciji bio veliki širitelj francuskih ideja i masonerije (BAK, Vol. VII, str. 524). Neko su vrijeme tu čamili i pobunjeni austrijski mornari pred svršetak I. Svjetskog rata. Dana 1. rujna 1790. godine kotorski je vanredni providur riješio službe kapelana kotorske franjevce iz samostana sv. Klare, te imenovao don Antona Gratisa, povjerivši mu i duhovnu  brigu za zatvorenike u tvrđavi (IAK, Zadaća don Antona Miloševića, br. 49, str. 46). Ova je crkvica bila poznata i izvan Kotora. Godine 1711. neka Magdalena iz Kuta, ostavlja crkvi sv. Ivana ponad Kotora jedan srebrni dukat: pola za jednu misu a pola za svijeće (IAK, S.N. CXXXII, str. 734-735). Kada je naziv San Giovanni prešao na čitav brijeg nije nam poznato. Poznati kotorski pjesnik Ivan Bolica u svojoj latinskoj poemi „Descrpitio sinus et Ascriviensis urbis“ u kojoj slika ljepote rodnog grada i kraja, kaže da je brijeg nad Kotorom bez imena: Mons est sine nomine. A kada u toj poemi govori o crkvi Gospe od Zdravlja kaže da se nalazi na svetom brdu: Templum in monte sacrum quoad Diva puerpera coeli incolit. Ova je poema nastala oko 1550. godine.

Our Lady Of Health Church (Crkva Gospa Od Zdravlja) Inside Stari Grad In  Kotor, Montenegro Stock Photo, Picture And Royalty Free Image. Image  58039291.

Na tom brijegu, negdje na pola puta ka kotorskoj tvrđavi, uzdiže se u Boki poznato Gospino svetište, koje se u arhivskim izvorima i historiografiji susreće pod slijedećim nazivima:  Gospa od Počivala (IAK, U.P. XLVI, str. 611, Madonna de riposo; BAK, Vol. XLVI, str. 799); Madonetta (IAK, S.A. LXIX, str. 193), Madonna a quiete (Don Niko Luković, Zvijezda mora, str. 55), Madonnina (G. Zarbarini, Prose, u rukopisu, str. 68), Madonetta del monte (IAK, Zadaća don Antona Miloševića 51, str. 21), Gospa od Zdravlja (Nadžupski arhiv Perast, Jerolim Forti, Propovijedi VI, br. 10) ili Madudina kako je u Kotoru još i danas zovu. Listajući knjige Biskupskog arhiva, samo na jednom mjestu sam naišao na naziv crkva Sv. Križa. Mislim da se prije izgradnje crkve u XV. stoljeću tu nalazio križ kao oznaka za počivalište odnosno Kalvarija, pa je naknadno sagrađena crkva nazvana Gospa od Počivala. Arhivski podatak govori o zadatoj pokori jednom luteranu koji je prešao na katoličku vjeru te mu generalni vikar 22. veljače 1772. godine određuje pokoru: „Ut primo dies sabbati quando tempus permitat visitet nudi pedibis imaginem BMV in ecclesia Sanctae Crucis, nuncupatae dell riposo – Da prve subote u mjesecu, kada vrijeme to dopusti, golih stopala posjeti sliku Blažene Djevice Marije u crkvi sv. Križa, danas nazvanoj Gospa od Počivala“ (BAK, Vol. XLIV, str. 144).

 

Pretpostavljam da je najstariji hrvatski naziv za ovo svetište Gospa od Počivala. U prvoj se polovici XV. stoljeća (7. ožujka 1431.) u kotorskim izvorima nailazi na ženski hipokoristik Gospa – item omni die sabbatho ad altare dictum Gospe (hoc est Dominae Virg.) una missa cantetur(Farlati, Illiricum sacrum, VI, str. 454; BAK, Vol XIX, str. 95), kao i na toponim Pocivalum: usque subtus pocivalum et usque ad muros civitatis et supra via Com. per quam itur in castrum (IAK, S.N. V, str. 48) što u stvari predstavlja hrvatsku riječ s latinskim sufiksom na „um“. Ovo nije rijedak primjer u latinskim dokumentima srednjeg stoljeća na istočnoj obali Jadrana. Crkva je građena u XV. stoljeću, u arhivskim dokumentima prvi put se spominje 1518. godine (IAK, S.A., XXXII, str. 474). Ima otvoren duboki narteks u formi gotičkog luka i nadsvođena je gotičkim svodom, ostali dio građevine pripada baroku, na pročelju ima barem po formi, malu gotičku rozetu. Ulazna vrata su od kovanog željeza i spominju se već 1745. godine: porta ecclesiae est ferrea elaborata ad modum cratis cum duabus ferreis clavibus et seris clausa – vratnice crkve su željezne u obliku rešetke sa dva željezna ključa i zaključavaju se (BAK, Vol. XXXVI). Skromnih je dimenzija 9,75 x 4 m, a narteks 3,06 x 4,65 m, popločana je crvenim i bijelim đuričkim kamenom u dijagonalnom šah poretku. Ima sakristiju s kamenim svodom u kojoj je bistjerna koja se spominje u XVIII. stoljeću. Oltarski prostor je povišen za pet stepenica. Bdije nad gradom upotpunjujući veličanstvenu arhitekturu prirode i čovjeka. Zvonik je završen 10. ožujka 1727. godine kada biskup Hiacint Zanobetti daje relikvije sv. Gaudencija i Venerande da se postave u podnožje križa zvonika (BAK, Vol. XXIX, str. 324). Vinka Bolica u svom testamentu od 9. listopada 1704. godine određuje 30 dukata za prenašanje zvonika iznad sakristije crkve Gospe od Počivala – et alla Vergine del Riposo in monte sopra la citta, ducati trenta per esser impiegati a trasportar il campanille dentro sopra la sachrestia…(Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, knj. XI, god. 1959., str. 129). U zvoniku se nalaze tri zvona izrađena 1930. godine u glasovitoj ljevaonici zvona De Poli iz Vittorio Veneta (Italija) koja je utemeljena 1453. godine. Zvonik je visok s novopostavljenim križem 18 metara, ima oktogonalnu kamenu kupolu s istaknutim rebrima, te je rađen u isto vrijeme kad i zvonik crkve sv. Klare, s njim ima i određenu sličnost,. Crkva je posvećena Prikazanju Blažene Djevice Marije u hramu i na poseban način slavi se kao Gospa od Zdravlja 21. studenog. Od 1. siječnja 1787. godine blagdan Gospe od Zdravlja više nije zapovjedani blagdan (BAK, Miscellanea, Apostolski Breve). Uz crkvu se u XVI. stoljeću spominje isposnička ćelija kotorke Bernardine Bisanti koja je, kao i bl. Ozana uz crkvu sv. Pavla, uz ovu provodila život u strogoj pokori i molitvi. U crkvi se nalazi grobnica poznate kotorske obitelji Bolica, a pod narteksom grobnica kotorskog građanina, grofa Antona Lukovića. Iz latinskog natpisa na njoj, razaznajemo da on nije zaboravio svoje u životu pa ni oni njega nisu zaboravili poslije smrti:

HIC JACET
PETRVS ANTONIVS COMES
DE LVCOVICH
CATHARENSIS
NON OBLITVS SVORVM
IN VITA
NEC OBLIVISCENDVS AB ILLIS
IN MORTE
MDCCCLX

U crkvi je veoma lijepi mramorni oltar koji je urađen u Veneciji od strane mletačkog kipara Bernarda Tabacca, oko 1700. godine (Radoslav Tomić, Dva priloga za baroknu umjetnost u Boki Kotorskoj, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 34, str. 113-120). Na oltaru su dva kipa, jedan sv. Tripuna zaštitnika grada Kotora i Kotorske biskupije i drugi sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, kojoj je Kotor dugi niz stoljeća pripadao geografski, civilizacijski i vjerski. Oltar je prenesen iz crkve sv. Nikole mornara 1819. godine (GPM, XVI, str. 76). U vizitaciji kotorskog biskupa Dall’Oglio 1776. godine govori se da je u crkvi samo jedan oltar koji je drveni i ima kamenu trpezu: altare quod est ligneum et unicum, cuius mensa lapidea continet… (BAK, Vol. XLVI, str. 799). Čudotvorna ikona Gospe od Zdravlja, na platnu, rad je mletačko-kretske škole i datira se u XVI. stoljeće, danas se čuva u riznici kotorske katedrale. Srebrni okov ove ikone je iz prve polovice XVIII. stoljeća jer je stari 15. siječnja. 1727. godine bio ukraden (IAK, U.P. XLVI, str. 611-620). Crkva je bila opljačkana i u srpnju 1943. godine od strane talijanskih vojnika, tada su ukradena 143 srebrne zavjetne pločica (ex voto) većinom iz starije prošlosti, dva srebrna kaleža, srebrni relikvijar u obliku monstrance, kao i srebrni okvir sa srednje carteglorie. To je 1945. godine približno vrijedilo 20.000 dinara (BAK, Miscellanea III). Godine 1730. crkva i grad su teško stradali kada je barutanu u blizini crkve pogodio grom, tada je bilo 30 mrtvih i 300 ranjenih pa se svake godine 30. srpnja obavljao spomen na taj događaj – trenta iulii anniversaria incendi munitionum pulveris (BAK, Vol XXXVI, str. 6).

Do ovog svetišta vodi 520 stepenica, a do tvrđave 1420. Stepenište vijuga usporedo s kosim popločanim putem za izvlačenje topova. Četiri kapelice uz put prema svetištu čuvale su slike koje su predstavljale četiri blagdana posvećena Blaženoj Djevici Mariji: Navještenje, Susret Marije s Elizabetom, Rođenje Isusovo i Uznesenje Bogorodice na nebo. Danas se te slike nalaze u crkvi. Do svetišta i tvrđave vode tri puta. Onaj od Rijeke, zatim Gurdića i glavni Scala Santa (Via Santa). Od 1760. godine, glavni je put onaj iza crkve sv. Marije od Rijeke (Parilo), koji je te godine bio preuzređen i adaptiran za izvlačenje topova i municije. Na tu obnovu podsjeća i luk kojega resi glava mletačkog lava i križ s latinskim natpisom:

REGIA MUNITAE RUPIS
VIA
A.D.
MDCCLX
Kraljevski put utvrđenog brijega
Godine Gospodnje 1760.

Kult Gospe od Zdravlja u Crkvi se proširio poslije 1630. godine, osobito u krajevima gdje je vladala Mletačka Republika. Te godine je u Veneciji od kuge umrlo 80.000 stanovnika, a na području cijele Republike 600.000 (La basilica della Salute in Venezia, 2010., str. 8). Kao zavjet za zaštitu od kuge Mlečani su tada (1630.-1687.) podigli čuveno svetište posvećeno Gospi od Zdravlja koje je završio arhitekt Baldassar Longhena. Kada je Candia (Kreta) pala u Turske ruke 1670. godine Mlečani su donijeli u Veneciju ikonu Crne Gospe, koja se i danas časti i štuje u crkvi Santa Maria della Salute. U toj crkvi na podu dominira natpis Unde origo inde salus, naime utemeljenje Venecije bilo je na blagdan Navještenja (origo) 25. ožujka 421. godine, a po njoj je došao i spas od kuge (salus) 1630. godine. Sagrađena je na prostoru koji počiva, kako to bilježi suvremenik izgradnje Sansovino 1663. godine, na 1.106.657 drvenih stupova (šipova). Poslije strašne pošasti kuge koja je sijala smrt 15 mjeseci, Senat je odlučio učiniti javni zavjet, dužd Nicola Contarini saziva svečanu sjednicu želeći saslušati mišljenje senata (senatus consulto) koji treba da odredi, ukoliko zavjet bude uslišan i kuga prestane, sumu novca koju će Republika utrošiti za izgradnju jedne zavjetne crkve u čast Bogorodici. Prigodom tajnog glasanja jedan je glas bio protiv. Dužd i senatori su ostali iznenađeni činjenicom da je netko među njima protiv zavjeta i gradnje crkve. Odlučeno je da se ponovno glasa i ishod je bio isti, jedan glas protiv. Svi su pogledom pokušali prepoznati protivnika zavjeta. Tada se ustao jedan od njih rekavši: Gospodo senatori, moj je glas bio protiv, ne protiv zavjeta, ne protiv Bogorodice niti Republike, već sam protiv da ovaj dom određuje i ograničava sumu koju ćemo utrošiti ako naš zavjet bude uslišan. Svi su ostali oduševljeni prihvativši prijedlog (Vincenzo Muzzatti, Florilegio di esempi Mariani, str. 102-103). Zahvaljujući jednom glasu protiv, danas se na ulazu u Canal Grande uzdiže jedna od najljepših crkava svijeta u čast Bogorodice, magični kameni cvijet u smaragdnim vodama mletačke lagune.

I u Kotoru se više puta pojavljivala kuga, arhivski dokumenti je spominju 1363., 1400., 1422., 1430., 1435, 1503., 1572., 1667. i 1772. godine, kada je kuga pustošila predgrađe Kotora Horti i Škaljare. U zahvalu što je sam grad bio pošteđen kotorska je općina 1773. godine darovala katedrali veliki srebrni antependij za ures glavnog oltara. U Škaljarima je tada zbog kuge bio uništen i crkveni mobilijar kako je to bio običaj, jer se smatralo da su i stvari okužene: sed absque umbella que tempore Pestilentiae igni tradita fuit cum nonnullis aliis suppellectilibus huius pauperime Ecclesiae (BAK, Vol. L, str. 50). Godine 1363. od kuge su pomrle sve časne sestre kotorskog benediktinskog samostana sv. Martina (Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, Sv. II, str. 508). U srpnju 1435. godine kuga je opustošila Kotor, svi građani su napustili grad, ostali su samo biskup i knez i još petnaest osoba: quod dum de anno Domini MCCCCXXXV de mensis Julii vigiret epidemia in civitate Cathari, ipsa civitas ab omnibus fuit totaliter derelicta ita, quod cum domino comite et prefato domino episcopo inter laicos et …cos computatis officialibus non remanserunt in Cataro homines ultra decem et septem (BAK, Vol. I, str. 21). Kada se godine 1473. u Dubrovniku pojavila kuga Senat piše: Civitas nostra incendio pestilentiae destructa, non est nobis visa civitas, sed nec simulacrum civitatis apparuit – Grad naš sažežen i uništen kugom, ne vidimo više kao grad, već nam se kao privid grada čini (Giambattista Marotti, Fioretti, Pola 1932, str. 44). Godine 1572. od nje su u Kotoru između ostalih umrli svi kanonici: mortuis canonicis tempore pestis (BAK, Kap. I., 274; BAK, Vol LII, str. 65).

Godine 1607. Split je poradi kuge izgubio veliki dio svog stanovništva te ima hitnu potrebu da bude napučen novim stanovništvom. Stoga oficir Vincenzo Bollani nudi da će 40 oženjenih vojnika iz Kotora naseliti Split (IAK, S.A. LXXIV, str. 545).

Crkva Gospe od Zdravlja opominjala je, a na neki način to čini i danas, da za zaštitu grada nisu dostatne samo moćne zidine i hrabrost branitelja, već je potrebna Božja zaštita uz njen majčinski zagovor. Osjećajući u dugom povijesnom trajanju tu istinu Veliko, Malo i Tajno vijeće kotorskih građana izabralo je dana 29. studenog 1664. godine Blaženu Djevicu Mariju za osobitu zaštitnicu grada. Između ostalog u toj odluci se za Kotor kaže: fu stimata dal nostro serenisimo principe per chiave della Dalmatia et per uno de rigavdevoli propugnacoli del’ Italia et della christianita – da je od strane dužda bio smatran ključem Dalmacije i jednim od najznačajnijih uporišta Italije i kršćanstva (BAK, Miscellanea III). Godine 1665. toj obitelji zaštitnika grada pridružila se i bl. Ozana.

Svake godine u ovoj crkvi osim blagdana Gospe od Zdravlja održava se i zavjetna svečanost 16. svibnja., kao uspomena na obranu Perasta 15. svibnja 1654. godine od velike Turske sile. Tada se kotorski providur Francesco Battaggia (Battaglia) zavjetovao da će svake subote hodočastiti bosonog u Gospino svetište nad Kotorom.

U starije vrijeme (1745.) u crkvi se služilo svake subote i prigodom sedam blagdana u čast Blažene Djevice Marije – celebratur quolibet sabbatho et in septem solemnitatibus Beate Virginis Mariae per annum (BAK, Vol. XXXVI). Prigodom velike suše u srpnju 1851. godine bilo je određeno da jedne subote rano ujutro (bono mane) bude služena sv. Misa, nakon nje Lauretanske litanije i Ad petendam pluviam – molitva za kišu.

Ovo je i danas jedno od najomiljenijih Gospinih svetišta u Kotorskoj biskupiji, a na blagdan Gospe od Zdravlja u njega hodočasti više stotina vjernika, što je jako puno s obzirom da do njega dolaze ne oni koji žele, nego oni koji mogu. U XIX. stoljeću prigodom blagdana Gospe od Zdravlja ovo svetište su posjećivali i kotorski Židovi koji su plaćali i svete Mise. U ljetnim mjesecima na tisuće turista posjeti ovo svetište, odakle se pruža prelijepi pogled na Kotor i dio kotorskog

(više…)

Objavljena knjiga dr.sc. Vinicija B. Lupisa o izumitelju torpeda Ivanu Ferdinandovu Lupisu

Objavljena knjiga dr.sc. Vinicija B. Lupisa o izumitelju torpeda Ivanu Ferdinandovu Lupisu: Ovim djelom okončane su brojne nedoumice te je odgovoreno na neutemeljena pisanja o porijeklu obitelji

Izvor: Dubrovački vijesnik
Naslovnica knjige: Ivan Ferdinandov Lupis - izumitelj torpeda
Galerija
Naslovnica knjige: Ivan Ferdinandov Lupis – izumitelj torpedaPrivatni album

Monografija Ivan Ferdinandov Lupis – izumitelj torpeda, tiskana u nakladi Matice hrvatske – Ogranak Rijeka predstavlja izvorni znanstveni doprinos Vinicija B. Lupisa proučavanju povijesti hrvatskih obitelji na Jadranu, ali i pojedinih članova obitelji Lupis koji su se istaknuli na znan ­stvenom, kulturnom, političkom i tehničkom polju. U tom smislu je znanstveni doprinos novog izdanja riječkog ogranka Matice hrvatske neosporan i predstavlja dragocjeno polazište za daljnja istraživanja o izumitelju torpeda Ivana Ferdinandova Lupis.

image

Ivan Ferdinandov Lupis
 Privatni album

Obitelj Lupis, u latiniziranoj formi prezimena Vukić i Vukičević pripada pelješkim pomorskim rodovima, iz kojih su potekli brojni kapetani, brodovlasnici, iseljenici, ali i političari i novinari. Ova knjiga je odgovor na neutemeljena pisanja o porijeklu obitelji, koje je nastalo usljed neujednačenog pisanja prezimena. Arhivski dokumenti iz obitelji Lupis iz 17. i 18. stoljeća, kao i niza arhiva: Državnog arhiva u Dubrovniku, Biskupskog arhiva u Dubrovniku, Župnog arhiva u Vignju, Arhivskog spremišta u Korčuli, Državnog arhiva u Rijeci, kao i Državnog arhiva u Beču potvrdili su jasnu genealogiju riječkog ogranka roda Lupis. Donja Nakovana je mjesto iz kojeg potječe obitelj Lupis, koja je po po obiteljskoj predaji izbjegla iz Bosne poslije turskog osvajanja, nakovanska obitelj Lupis presljenjem jednog ogranka ostavila vrijedan trag u gradu Rijeci, kako na kulturnom, tako i na gospodarskom planu. Obitelj Lupis je u pomorskoj privredi poluotoka Pelješca kroz više stoljeća dala niz istaknutih članova, a prije svega tijekom ekonomskog uzleta u prvoj i drugoj konjukturi pomorske privrede Dubrovačke Republike u 18. stoljeću. Lupisi su bili dokaz, kako se svojim znanjem i vještinama može steći znatan kapital, ali i u isto vrijeme biti i aktivni čimbenik u svojoj zajednici. To se očitovalo u položajima unutar upravnih jedinica – kaznačija, Bratovštine sv. Mihovila u Vignju, te važne uloge u utemeljenju crkvene župe sv. Mihovila, a prije svega zbog više svećenika iz obitelji Lupis koji su kao obrazovani članovi obitelji često vodili poslove svojoj braći pomorskim kapetanima i dioničarima dubrovačke trgovačke flote. Riječki ogranak peljeških Lupisa iz Donje Nakovane bio je samo jedan od iseljenih ogranaka obitelji. Lupisi kao pomorci, ali i svojevrsni avanturisti zarana su započeli iseljavanje u: Afriku, New Zeland, Australiju, Sjevernu i Južnu Ameriku.

image

 Privatni album

Ovom se knjigom ukazalo na brojne dokumente koji govore o obitelji Lupis iz ranijih stoljeća, kada je riječki ogranak još bio na Pelješcu, kao i na problem grafije prezimena obitelji, koje je često unosilo zabunu i ponudilo materijala za prisvajanje peljeških Vukića – Lupisa od strane talijanske historiografije, što je posve neutemeljeno i još jedan od niza povijesnih plagijata. Otkrivanjem arhivskih dokumenata iz Dubrovnika, konačno je rješena enigma o majčinu porijeklu. Ivan Ferdinandov Lupis po majci potječe iz hercegovačke obitelji Perić, čiji je djed Božo Nikolin Perić bio pomorski kapetan, nastanjen u Dubrovniku, a baka iz konavoske obitelji Šnjurić. Tiskanjem dvaju personalnih spisa Ivana Ferdinandova Lupisa, dao se obol faktografskom poznavanju života izumitelja torpeda, okončavši brojne nedoumice u svezi njegove vojne karjere. Po ovom aktu sam Ivan Lupis dobio je plemićku titulu i grb s predikatom «von Rammer/ potapač», s devizom „upornost pobjeđuje“. Dobijanje viteškog statusa kapetana fregata Ivana Lupisa, po aktu obrazloženim njegovim vojnim putem, zalaganjem i izumom torpeda, ali ne i obiteljskim korjenima, dok je grb evidentno sastavljen od elementa grba pučanske obitelji Lupis iz Dubrovačke Republike iz dva sačuvana grbovnika u Dubrovniku i Beogradu, odnosno na temelju nadbiskupskog grba Arkanđela Lupisa i očito Bartula Franova Lupisa. Ivan Lupis je svojim izumom, novog učinkovitog ratnog oružja posve izmjenio povijest ratovanja, a ma koliko neki dvojili o usavršavanju sa strane Roberta Whiteheada, car je u svom aktu jasno odlučio tko je izumitelj.

Dvojimo moralno, da li je jedno epohalno oružje koje proizvelo toliko stotina tisuća smrti, ono čime se netko treba ponositi? Prije 1500. godina posvetio je Sv. Augustin nekoliko poglavlja u svojem djelu De civitate Dei, jednostavnom dokazivanju da svaka borba, pa i ona divljih životinja, ima za svrhu uspostavljanja ravnoteže i sklada, koje on naziva mirom. Tu jednostavnu istinu, da čovjek u svemiru teži za skladom, a ne za neskladom preokrenuti u to da da se veliča rat kao normalno stanje, ostalo je pridržano mudrosti 20. stoljeća. Ustvari, ljudska povijest u doba visokih kultura jest povijest političkih sila. Oblik te povijesti je rat, a mir je njegov dio, odnosno nastavk rata drugim sredstvima. Koliko je Lupisov izum bio nesretan u ljudskoj povijesti, a koliko je pridonio ekvilibriju snaga ostaje velikom enigmom, nesumnjivo je torpedo obilježilo povijest austro-ugarske monarice jednim od njenih največih tehnoloških dometa, ali umnogome i obilježilo industrijski razvitak grada Rijeke i u tome se krije važnost ideje Ivana Lupisa, predanog austrijskog pomorskog časnika koji je u svojim genima nosio stoljetnu tradiciju peljeških pomoraca.

image

 Privatni album

Razvoj pomorske vojne industrije u gradu Rijeci bez sumnje duguje mnogo Lupisovu izumu, ali on nije bio usamljeni član riječkog ogranka ove pelješke obitelji koji su pridonjeli razvoju ove najvažnije hrvatske luke tijekom više od jednog stoljeća, da istaknemo samo njegovog prvog rođaka Antuna Lupisa. Ova svojevrsna monografija o obitelji Lupis iz Donje Nakovane na Pelješcu, koja prezentira više istaknutih članova obitelji, govori o povezanosti Hrvatske sa Sredozemljem, žilom kucavicom Europe, odnosno onog najboljeg što je iznjedrio hrvatski narod, a to je velika pomorska baština, koja je svoj apogej doživljela u dionici pomorstva Dubrovačke Republike i Boke kotorske.

Riječka epizoda obitelji Lupis trajala je oko stoljeće i pol u dugotrajnoj obiteljskoj sagi, i bila je jedan bljesak kreativnosti koja je omogućena s prosperitetnom i perspekrivnom sredinom tadašnje Rijeke, prije dolaska totalitarnih sustava i gušenja konstante indivudualnosti. Nadam se, kako će ova knjiga biti obol u boljem poznavanju riječko – dubrovačkih veza kroz više stoljeća, sve do novinara Ivana Lupisa Vukića, koji je prvi javno pisao o političkom fenomenu Riječke rezolucije u britanskom tisku početkom 20.-og stoljeća, te djeda autoraknjige – Vinicija Antonova Lupisa, dugogogodišnjeg kapetana na riječkoj Jadroliniji od njezinih početaka. Isto tako njegov otac Anton Ivanov Lupis zapovjedao je na parobrodima Napredak i Podmladak brodarske tvrtke Progres sa Sušaka, što sve govori o dugotrajnim gospodarskim i političkim vezama hrvatskog juga i Rijeke tijekom više stoljeća u kontinuitetu.

I da podcrtamo, izumitelja torpeda na temelju svega iznesenog treba zvati jednostavno Ivan Ferdinandov Lupis, odnosno Ivan Lupis (s kolokvijalnim obiteljskim nadimkom Vukić), onako kako bi da je danas živ bio upisan u administrativnim knjigama, i kako mu se šira obitelj ujednačeno preziva već stoljećima, usprkos svim lutanjima tijekom stoljećâ administracijâ koje nisu vođene na hrvatskom jeziku. Ima pokušaja nazivanja Ivana Blaž, jer rimokatolici prilikom krštenja dobijaju tri imena, u ovom slučaju radi seo formi: Ivan, Blaž, Ignacije, a u životu se koristilo uobičajeno samo prvo ime. Isto tako sam nadimak, koji je ustvari izvorno prezime nije na Pelješcu nikada bio primjenjivan u onoj formi kao na otoku Korčuli, da se upisivalo u zemljišne knjige, ili ine dokumente, već je on bio u internoj uporabi između istih članova roda. Nadimak Vukić do dana dašnjeg zadržali su samo Lupisi u Kućištu i frakcija u Nakovani, gdje se kod obije frakcije čak zadržalo i u administraciji tijekom 19. stoljeća, što je u knjizi zorno i prikazano. Stoga, izumitelja torpeda ne bi trebalo nazivati i Vukić, več samo Lupis.

image

 Privatni album

Upravo jedan od zadanih ciljeva ove knjige bilo je detaljno citiranje svih inačica grafije imena i prezimena njegovih daljnih i bližih rođaka, kako bi se uvido stvarni oblik i nacionalni osjećaj Ivana Lupisa. Isto tako, u prvim objavama na hrvatskom jeziku o izumitelju torpeda s početka prošlog stoljeća, u reviji Jadranska straža, gdje je jedan od suradnika bio njegov rođak Ivan Lupis Cvitkov/Vukić, izumitelja torpeda naziva se posve jednostavno – Ivan Lupis. Nadam se, kako će ova knjiga jednom za vazda prekinuti sa sluganskim mentalitetom u hrvatskoj znanosti i prestati Hrvate, tada u prošlosti prisiljene u službenim administracijama prevoditi svoja imena i prezimena, sada u slobodnoj Hrvatskoj nazivati Giovanni, poput razdoblja latentne prisilne talijanizacije u 19. stoljeću ili fašističkog razdoblja, već Ivan Ferdinandov Lupis.

Iz recenzije Zvonimira Freivogela

– Dr. sc. Vinicije Lupis, znanstveni savjetnik i voditelj Područnog centra Dubrovnik – Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, izvrstan je poznavalac povijesti, po vokaciji arheolog, povjesničar i povjesničar umjetnosti, a kao iskusni dubrovački arhivar vrlo dobro poznaje metodologiju rada s arhivskim tvorivom koje je iscrpno istražio, služeći se nizom izvora i arhivima u Hrvatskoj i inozemstvu. Povijest obitelji Lupis s Pelješca i jednog od njenih najpoznatijih članova, Ivana Lupisa, zvanog Vukić, idejnog tvorca prvog torpeda, često je pogrešno opisivana u raznoj literaturi širom svijeta, djelomice zbog nepoznavanja stvarnog stanja, a djelomice i kako bi se „dokazale“ neke navodne tvrdnje o talijanskom porijeklu obitelji Lupis, čije prezime se također pogrešno navodi i kao Luppis. Kako autor navodi, Lupisi su bili dokaz, kako se svojim znanjem i vještinama može steći znatan kapital, ali istodobno biti i aktivni čimbenik u svojoj zajednici. Stoga autor želi u okviru interdisciplinarnog rada, na osnovi obiteljskih dokumenata, povelja, izvoda iz matičnih knjiga i dokumenata iz arhiva ispraviti tu pogrešku, a ujedno približiti povijest cijele obitelji Lupis znanstvenicima, ali i široj publici, napisao je recenzent knjige i jedan od najboljih poznavatelja ratne mornarice Austro – Ugarske Monarhije Zvonimir Freivogel.